Ana Krnjuš

ana-krnjus

Biografija:

Rođena 1937. godine u Motovunskim Novakima gdje je završila osnovnu školu, a gimnaziju u Pazinu. Pisanjem se počela baviti tek odlaskom u mirovinu. Svoju prvu zbirku pjesama izdala je 2010. godine pod nazivom „Litrati vrimena“, a nakon toga izdaje u dviejma zajdničkim zbirkama „Lipa nam je Istra“. Objavljuje svoje urtke u istarskoj Danici i drugim raznim zajedničkim zbirkama kao „Veši na šterni“, „Poreč-vižinada“, „Bujski zborniok“, Zbornik Stjepan Kranjčiž- Križevci“, Josim Ozimec, Marija Bistrica, Susret riječi Bedekovčina, KLD Rešetari i dr. Piše i haiku poeziju. Živi i stvara u Pazinu.

 

 

POVEZNICE

Fascinirana
Molitvenim zastavicama
ukrašenom izložbom
reprodukcija portreta
sličnih Dalaj lami
gledam ta markantna lica
dubokim brazdama
izoran
i obuzima me osjećaj
da sam i ja
njihova meta
da i oni mene
dobroćudno promatraju
svojim dubokim očima
po čijim se
blagim pogledom
osjećam tako sigurnom.
U tom toplom ozračju
moje misli
slobodno lete
daleko, daleko
dok se molim Bogu
da svojom sigurnom rukom
vodi moju Anđelu
na putu u Lhasu.
 

ZOV SVITLOSTI

Tvoje su se ruke
ritko na molitvu
sklapale
one su z delom
Boga molile
i čoviku služile
risale i pisale
pilile i blanjale
sijale i žele
i na bajsu svirile.
Ruke Tvoje
fine i rušpide
glatke i žujevite
sve okoli mene
šenjale se puštile
tako zavajka dustale
za me zatakane.
U škurini srca
slušam zov svitlosti
miseca i sunca
i svih koluri
Majke Bojže pasa
ma ne moren uć
od Tebe i Tvojih ruk.
Od vitri i dajži
Tebe čuvaju čimpresi
a ja san sama
sebi prepuštena
i na svitlu lumina
Šapićen opjelo
I molin Boga da nagradi
Tvojih ruk delo.

NE PUTU PREZ SUNCA I MISECA

Vreda se lovio
lita i štajuni
svit napret gre
a on je svoju
mlados zafraja
u skrijenih kantuni
i prašnjavih puti
ki u škurini peju
samo do čimpresi
onako umamjen, zgubjen
strahon preuzet
u oči se je pogleda
i sam sebe zapita
koja sila zla
ga peje po tih puti
prez sunca miseca
i spozna
da mu je još
jena mrva
force i kuraja dustala
i da bi još za njega
mogolo bit spasenje.
Ni se ćutija jak
kako Sokrat
pak se u svojoj debuleci
Bogu pomolia
da mu pokaže
pravi put do Cenacola.
Zadnji mu je hip
za uporat uplovit
eli se u prahu
utopit.