Blanša Babarović

Zavičaj prošli

Ponekad, ali ne često, odletim tamo u taj kraj, gdje sad mislim da je neki raj. Tamo svijet stao je i daljina je neopisiva, vrijeme sjajno, a ljudi idilični. To malo sjećanje je samo slika sada, iskustvo, mada, kažu lijepo je otići makar i na čas u taj sretni prošli zavičaj. Nije od riječi do riječi, nije od scene do scene, ali glas i slika tu su. Pripijeni jedno uz drugo pitaju gdje smo sada mi, zašto nas potpuno ne vidiš?… Zašto me vidiš kroz sjećanje samo i zašto ti ništa moje više nije znano?… Nostalgija mala riječ je to, ali osjećaj – nije ni to. To je slika i čežnja, podražaj i miris, ljepota i glas, a dok gledaš da sve svemu stas. Nada u tome ne postoji. Postoji samo ona, mala sličica iz cijelog stoga. Gledati je lijepo, živjeti u nestvarnom vremenu, u prošlosti toj… Mašta kažu, da čuda radi, ali pitanja samo ostaju dok odgovori ne nađu svoj put… I možda jednom, baš tad, a možda i nikad, ne vrati se taj glas i osjećaj k’o da sve je raj… Preostaje samo jedno, a i to, nije više sigurno, nije više dobro za ikog, pitati se kako je završilo, što nije više tu, što to oblikuje tvoj glas krut?…

Babarović Blanša