Đuro Pavičić

uroBiografija:

Pjesnik. Idejni pokretač i voditelje manifestacije “Kod pjesnika pod orahom, Festival poezije u Babinoj Gredi i Susret pjesnika Slavonije u Zagrebu.

Bibliografija:

Objavlkjene su mu 4 knjige: Na poljskom putu 2004. godine, Bratstvo srodnih duša 2006. godine, Ples rajskih ptica 2009. godine, Tebi kojoj sam nekad apjevao 2012. godine. Objavlejn je u preko 30-tak zajedničkih zbornika.Napisao je 3 drame i zbirku kratkih priča na koj ečeka da mu se objavi.

Djuro-Pavicic-Korice1

ČOVJEK, ŽENA I SMRT

Kada je čovjek godinama sam,
u kuću mu se vremenom ušulja smrt.
I čeka… čeka poput strvinara svoje žrtve klonuće
Sjedi za njegovim stolom nasuprot njega,
Blaguje s njim, stanuje s njim
kesi se i slini po kući kao gladna hijena.
Prioždire njegove dane, mjesece, godine;
Proždire njegova krvna zrnca, sokove života,
tjelesne stanice i blistavi sjaj njegovih očiju.
Čuči mu za vratom poput mračne aveti
i prati ga vjerno kao vlastita sjena.

Kad kroz čežnjive misli i tople vene prostruji ljubav,
a u svijesti mu se pojavbi raskošni lik lijepe žene.
Smrt zareži puna mržnje poput bijesna psa.

Kada za njegov stol nasuprot njega sjedne žena
i zauzme svoje počasno mjesto u domu njegovom
I blaguje s njime i stanuje s njime
I liježe i ustaje s njime,
Smrt podviejna repa kao šugava kuja
Nestane iz kuće netragom; slineći svoj jad,
Jer u mirisnoj postelji sretna čovjeka,
Posijano je novo sjeme i začeo se novi život.

BALADA UMORNOG ČOVJEKA

Umoran sam od ovoga tumornog života.
Od ove prokleto duge dosadne ceste
Na kojoj nikoga ne srećem
Nikokoga osim svoje kobi i hladnog daha.

Umoran sam od čamotinje ukletog usamljenika,
Od kakofon ije bezbrojnih blistavih obećanja,
Od prelijepih žena što na usnama mi dosadiše,
Meda slast i pelina gorčinu,
Od suza prolivenih i onih neprolivenih,
Što krz mene teku kao rijeke podzemnice,
Od uspomena što bole kao rana živa,
Od uzaludna čekanja nečega i nekoga,
Od žudnje i strasti što u nama vrije,
Kao vrutak gorski i vapi bespomoćno.

Umoran sam od davanih poljubaca
Što mi na licu usahnuše
Kao cvijetovi proljetni u vazi
Od šapata ljubavnog koji biva sve tiši
I sve dalji i nečuje se više.

Umoran sam od sebe i od tuge
Jedine moje vjerne prijateljice
I takav bezvoljan i čemeran legnem u postelju
Da zaspim i sve zaboravim, a zaspati ne mogu.

I još uvijek umoran, bolnih kostiju i duše
Dižrm se iz postelje,
Izlazim u prohladnu jesenju zoru
I podrćem kao usamljeni pijanac u magli.

PROĆI ĆU S NJOM ISPOD PROZORA TVOG’

Proći ću s njom
ispod prozora tvog
kao junoša mlad
prkosno i gordo
i poljubit ću je
ljubeći tvoj lik u mašti
likujući zbog ljubomore
skrivene iza crvenih
zavjesa tvojih;
ljubomore moje želje puste,
a ti ćeš spokojno sanjariti
o tko zna kom,
a ona će se sretna topiti
spremna i na gorki pelin
iz usta mojih popiti
u zagrljaju mom.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *