Kratka biografija:
Imam 64 godine, rado pišem , završila sam Gimnaziju u Doboju, zapoćela studije prava u Mostaru i kako to obično u životu biva, put me odveo u bračne vode. Imam dvoje djece,koji žive u Americi i četvero unučića. 25 godina sam provela u inostranstvu, u Njemačkoj i Americi.Kao penzionerka vratila sam se u Bosnu.
Do sada nisam izdala ni jednu vlastitu zbirku poezije,ali već duže vremena pišem i planirala sam ove godine izdati knjige.
Moj hobi je nešto posebno.Pravim ukrasne mirisne vrećice, koje su unikati. Svaku vrećicu možete vidjeti na fejsbuku.I rado ih poklanjam prijateljima.
***
NEISPISANA
Htjedoh noćas napisati
nešto bas, onako ljubavno!
Nešto, što se ne može pročitati često i
sto uzdah izmami.
Neki stih, ljubavnom rimom ispisan
nešto poput, srceparajućih filmova ili
ljubavnog romana Ane Karenjine!
A, opet nešto sto duša osjeća
dosad ni u jednoj pjesmi sroceno.
Nešto blisko a ne tuđe ,sto ti srcem tuce i
mislima vlada!
Nešto, što ti se u san uvuče, pa noć cijelu
jastuk prevrće!
Prizivajući sve anđele neba, da san potraje
puno, puno duže, nego jedno novo svanuće!
Poželim tada, da vrijeme stane i otkucaji sata
u ritmu bila mi budu …
Da noć okićena spoznajom svemira
zasija jače u mojim njedrima .
Htjedoh ispisati, sve ono sto zvijezde
odavno, kroz sudbinu ispisaše .
Poput dva galaktička tijela
sto letješe, jedno prema drugom
mimoilazeći se svjetlosnim godinama!
Ispisujući, neispisanu, pjesmu od jučer!
MOLITVA
Podignem ruke i pogledam u pravcu
neba.
Želeći, da od boga nešto
tražim,
gledajući u svoje ruke
podignute
bude me sramota!
Kroz misli mi prođu
sve nesreće
čemer
jad i bijeda
ovog svijeta!
Upitam se:
zašto si nezahvalna ?
Koliko bi njih poželjelo,
to isto da ima što je tebi
podareno?
Prekorim samu sebe
spustim ruke i oči od
stida!
Pa kažem za sebe;
dragi Bože !
Hvala ti na svim darovima
tvojim!
Što si mojoj porodici a i meni
poklonio!
I još nešto da ti kažem:
ako sve čuješ
vidiš i sve znaš
onda nema potrebe da te za nešto
molim
jer ti si nam podario
ono
što je naše i za nas najbolje!
Ponovo podignem ruke u vis
ali
ne da tražim
već da se zahvalim,
na svemu onome što imam i
što me sretnom čini!
JUTARNJI RITUAL !
Otvaram oči ,budim se i odmah se prihvaćam bočice sa lijekom za Štitnu žlijezdu!
Znam! Odmah ružan osjećaj, početka novog dana …
Ali, eto to je samo obična svakodnevica u našim izlizanim životnim godinama!
Hvatamo se onog, za sto mislimo da trebamo i moramo …
Mehanički jutarnji pokreti, ruku ,nogu i svijesti dok ne pristignemo u stanje razbuđenosti.
Odležim još pola sata jer za to vrijeme ne smijem jesti a ni piti kafu,
Prelistam novosti na FB-ku dok me mama mirisom kafe iz kuhinje ne podsjeti da je vrijeme da se izvučem iz svog toplog legla!
E, tada meni jutro započinje!
Neke rituale sam već od mame poprimila jer je to njena svakodnevica bila, dok nisam ja u njenu svakodnevicu, zbrda zdola uletila …
Svako jutro je ROJTER JAVLJA NAJNOVIJE VIJESTI!
Tako je to zovem, jer navika je bila i ostala da se prvo vidimo i čujemo sa dajdžom, maminim bratom i maminom rodicom.
Sve to uz već poznati miris kafe u maminom Fildžanu i mojoj šarenoj ko engleska zastava povećoj šoljici u kojoj mami crni napitak ..
Uvijek se osmjehujem kad vidim koliko sećera stane u taj mali fildžan jer mama voli, baš dobro slatku kafu!
U ono vrijeme izbjeglištva kad smo svi porodično i familijarno bili u Minhenu kao izbjeglice …
Ponekad bi našli vremena i za naša familijarna druženja.
Jednom prilikom sjedimo mi sa mojom rodicom Sekom i njenim sinom Draženom a pred nama Džezvenjak kafe se pusi i iz njega se počinje sipati u šoljice “crno blago ” naše bosansko.
“RAZGOVORUŠA ”
Pita Dražen mamu: Tetkić, koliko kocki šećera hoćeš u šoljicu? – i da joj zasladi kafu.
Mama se šeretski nasmije i kaže: Onoliko koliko može u šoljicu stati! ”
Započinje smijeh i odbrojavanje kocki šecera, koje se tope u šoljici s kafom i dodavanjem neprekidno novih …
Jedna, dvje, tri, četiri, pet, šest, sedam, osam, devet, deset, jedanaest, dvanaest …
Smijeh ne jenjava i čujem rođaka: Eto i nema vise mjesta!
Mama uze šoljicu sa ŠEĆEROM i bojom kafe i počne piti oblizujući se i reče: Baš po mom ukusu!
Šeretski se nasmija, dok smo svi prevrtali ocima i krivili usta kao da mi skupa s njom pijemo sav taj šećer umočen u kafu !
I danas krenu nas jutarnji ritual …
Pijemo kafu a ja tada kažem: Je li vrijeme da zovemo dajdžu? Skoro je već devet sati a znaš da čeka dok se ne upali zelena lampica na kompjuteru i ne označi da sam aktivna!
Nazovem dajdžu !
Osmjeh i radost se tada pojavi na njegovom licu i kaže:
Ćero, gdje si? Šta radite? Kako ste? Gdje mi je moja keka? Misleći na svoju sestru.
Mama radosno nastavlja razgovor odgovarajući na dajđina pitanja.
Jutros je dajdžo nešto upita za mene a ona će kao iz topa:
E, moj buraz, ima ti ona neke svoje “brze čizme ” nigdje ne staju!
Ko ‘ da su na struju, sad je tam, sad je vam! Ne smiruju se nikako!
A, ja joj kažem “samo ti hodaj dijete drago, kad mozes i kad ti je Bog dao da možeš! ”
Pijem kafu a pogled mi pade na majčino drago lice i njene dobre vesele tamne oči …
Zagrlim je i cjelivam svaku njenu životnu boru koju s ponosom i ljubavlju nosi!
BOŽE, POŽIVI JE JOŠ DUGO, OVO MOJE JEDINO KOJE NOSI IME MATI ! JER DOK GOD ŽIVI I JA SAM NEČIJE DIJETE!