Gordana Tomljenović

Commercial Photography

Rođena u Vinkovcima, gdje sam završila Upravnu školu. Radila sam u Osijeku, i 1980.preselila, u Zagreb. Majka sam i baka dvoje djece i dvoje unučadi. Deset godina sam u mirovini, i svih deset godina bavila sam se alternativom kao theta terapeut i instruktor. Pjesme sam počela pisati nakon smrti mog ljubimca pudlice Snoopy-a.

***
P A N J

Leži uz cestu položen sam,
na ledini zelenoj suncem obasjan.
U krošnji stabala koja ga krase,
sjećanje daje na život, snagu i ponos dok traje.
Leži položen na zemlji bez snage,
I svega onog što je bio, napušten sam i bez života,
samo šetaču namjerniku privlači pogled kao da kaže:
Dođi, sjedni svrha je druga
nisam više isti, ostala je tuga.
Bez ploda, ponosa i sreće,
postao sam PANJ kojeg nitko neće.
živio sam, postojao svima dobar bio,
a sada na zemlji ležim napušten i gnjio.
Godine prolaze,ja ostajem sam.
Kiše me peru, sunce me grije,
bez Duše i Srca to život nije.

***

P O N O S

Ponos što je to?!
Uče nas kako biti dobar, marljiv, odgovoran, vrijedan,
trebamo slušati, učiti, raditi.
Odgajaju nas u poslušnosti, poniznosti,
nikada nas nisu pohvalili, nagradili, čuli ni vidjeli.
Tražili su od nas, a malo nam dali,
uskratili ljubav, nježnost, i pažnju,
na ponos zaboravili, osudu nam dali.
Kažnjavali nas, vikali i kleli, za ne uspjeh naš
nisu čuti htjeli.

Kritike i krivnje davali nam stalno, vikali
i tukli u kut nas tjerali da bi svoj kompleks na nas bacili.
Njihovu slabost, strah i sramotu lijepili su na nas kao etiketu.
Svi to su vidjeli gdje god bi hodali i privuklina se, ljude koji su čitali.

Čitali su oni što na grudima piše, potvrdili
su i lekcije dali da budemo ono što su nam napisali.
Napisali roditelji , bake, da nosimo teret kroz vjekove naše.
Život nije lagan, niti posut cvijećem, nego trnjem ruže koja boli peče.