Hanna Klapka

10893598_10205884094887422_1906139882_nBIOGRAFIJA:

Hanna Klapka, rođena 1997 godine u Zagrebu, pohađa Upravnu školu u Zagrebu. Završila osnovnu glazbenu školu iz saksofona pod mentorstvom prof.Andrej Henigman, ljetnu školu jazza pod palicom Saše Nestorovića, te tečaj improvizacije u radionici kod Anat Cohen. Poezijom se bavi od 2013 godine pod mentorstvom Zdravka Odorčića.

BIBLIOGRAFIJA:

Izdala samostalno-zajedničku zbirku poezije sa majkom Larom Laurom Gee – LLG, 2014 godine. Pjesme su joj izašle i u zajedničkim zbirkama poezije u izdanju Klub Poezije Kultura Snova: Valentinovo 2013 i 2014 g., More na dlanu 2014g., Antologija facebook pjesništva 2014g.

2014-04-28-14.43.39

ŠAPAT PJESME

Tiho,tiše,još tiše
šapat je taj koji probija
ovaj dignuti zid oko mene
hladna soba
zidovi goli
ja i slova
olovka i papir
osjećaji su samo
nepozvani gosti
tiho,tiše,još tiše
šapat je taj koji prekida
ovu njemu bol
koja me okružuje
nelagoda lebdi zrakom
gledaju me
laganim rukopisom
ispisane riječi
koje tajnu mog
postojanja skrivaju
tiho,tiše,još tiše
šapat je taj koji okončava sve
mene
slova
papir i olokvu
nema toga
nema ni ove pjesme
koja je nastala
šaptom.

IZGUBLJENA

Dragi moj,
tamo gdje tijelo mrtvo pade
duša ostaje kao dokaz,
lebdi zrakom
kazuje da je nekad ta osoba živjela,
podsjeća na sve što je ostalo iza nje.
Sa mnom je drugačije,
dragi moj,
moja je duša umrla
od tijela je odvojena,
onog dana kada je orkanska bura zapuhala,
toliko jako
da je svu tugu ovog svijeta u nju ranjivu slila.
Ostalo je tijelo,
usamljeno,
vezano sidrenim vezom
za svjetionik
što škrtom svjetolšću spašava izgubljene barke,
ruzinu moje duše nije mogao spasit
ona je odavno klonula,
izgubljena.
Ne brini tijelo je tu,
voli te svakim atomom što postoji u njemu
tvoje je,
ali duša
njoj se ne nadaj
nema joj spasa
leži potopljena
na dnu nepostojećeg oceana

MAKNITE OBLAKE IZNAD MOGA GRADA

Postoje trenuci
koje bih proživljavala opet i opet,
živjela svaku njihovu sekundu,
disala zrak baš kao onaj dan,
sanjala snove kao onu noć prije,
budila se s osmjehom kao tog jutra,
živjela ga sretnije,
i tisuću puta snažnije,
udisala svaki titraj radosti,
voljela svaku pticu,
grlila svakog prolaznika.
Ali znate,
mili moji,
ima onih dana
koje pokušavam zaboraviti,
dana kada su sokolovi,
umjesto bijelih golubica,
letjeli nebom,
kada su crni oblaci zavili moj grad,
sunce je progutala najtamnija tama.
Znam,
mi smo dva različita svijeta,
crno i bijelo,
i ne,
ne ide nama običnim ljudima u glavu,
da uvijek postoji stvarnost
surovija od stvarnosti koju živimo,
ona koja nas prodrma,
postoje i ljudi
koje bih voljela iznova i iznova,
grlila tisuću puta jače,
kao i onih koje pokušavam zaboraviti,
baš kao svako ružno vrijeme
nad ulicama moga djetinjstva,
jer previše zla i boli nanose.
Ne,
ne želim to u svom životu,
kao ni oblake na nebu nad svojim gradom.

NIJEMI KRIK

Lom.
Krik.
Duša ogoljena.
Tijelo slomljeno,
gdje najsnažnije je.
Srce?
Kuca ono,
samo tiše.
Naviklo je,
ne stvarati buku,
kad i tako,
nitko ga ne sluša.
Ja.
On.
Dah.
Nema smisla nastavljati priču dalje,
kad znamo koliko neposobna sam voljeti.
Zašto?
Ubilo vrijeme.
Ljudi.
On.
Ubilo vrijeme.
Krik.
Lom.

ŽRTVA

Bosa kroz šumu hodam,
šumu boli i patnje,
bijelom haljinom dodirujem vlažan pod,
kapi mojih suza miluju mi lice,
crna kosa leprša na naletima vjetra,
suhe mi ruke kroz nju možda posljednji put prolaze.
S povezom preko očiju slijedim njegov glas,
ne prepoznajem ga.
Ubrzaj,
govori mi.
Zašto?
Skida mi povez
šapčući
da se ne osvrćem,
ispred mene kuća je loših sjećanja.
Pitam se,
da li me prepoznaje?
Ulazim,
noge mi hladne pločice dodiruju,
ogledala po zidovima
zrcale moju unutarnju stranu,
malu djevojčicu,
prestrašenu,
izgubljenu.
Na podu je rasuto staklo,
u kutovima svijeće gore,
plamenom ugaslog života,
osjećam prisustvo,
prisustvo drage mi osobe.
Hodam dalje,
pogledavam u ogledala
i odbljesak plamena u kutu,
prilazim vratima,
strah me,
isti glas mi govori da ih otvorim,
još ne raspoznajem lice.
Ulazim
i vidim,
vidim tijelo kako bespomoćno leži u lokvi krvi,
pored njega proliveno vino
i razbijena boca,
kroz prozor se uvlači vjetar,
otkucava sat,
odbrojava moje zadnje minute,
ponoć je,
znam,
slijedeća sam žrtva.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *