Ivana Janković (Grofica)

slika

Biografija:

Ivana Janković alias grofica Janković je rođena u Zagrebu 14. 09. 1976. godine, gdje živi i radi. Veterinarske je i pravne struke i aktivno se bavi oboma. Osim što radi kao urednica pravnog portala u jednoj savjetodavno-izdavačkoj kući, vlasnica je i svoje firme za pet-sitting, odnosno za čuvanje kućnih ljubimaca pod nazivom “Zagrebački duhek” te osnivačica i predsjednica Hrvatskog društva za istraživanje i zaštitu divljih životinja (Croatian Wildlife Research and Conservation Society). U zadnje se vrijeme sve profesionalnije bavi i raznim vidovima umjetnosti od čega je svakako primarna ona literalna, dok pored nje radi i na nekim dramsko-plesnim te glazbenim projektima. Autorica je humoristične zbirke novela “Zagrebački woodoo u fušu” koja je objavljena u studenome 2014. godine preko izdavača Zdenka Franjića te njegova labela “Bratstvo duša”, s kojim radi i dalje na glazbeno scenskim performansima. Osim proze, autorica je i mnoštva pjesama koje se mogu naći na njenim facebook stranicama (“Grofica Janković”), stranicama Gornjogradskog radija, Radio Studenta i dr.

Bibliografija:

“Zagrebački woodoo u fušu”, studeni 2014.

Cover-1

KOSA

… tražim nešto što su mi mnogi pokušali dati
no što ja nisam mogla uzvratiti;
nešto što sam i sama pokušala dati drugima
na način koji možda nisu mogli razumijeti;
tu neku samo moju sliku Ljubavi koju,
kada već i prestanem vjerovati da je moguća,
tražim i dalje…
… sve dok se jednog dana ne nađem gdje rasplićem kosu,
svu neurednu od snova,
koju zamrsila je Sudbina,
više ni ne pitajući se zašto …
… kosu koja nije moja no čija boja bi me, kada bi je se još mogla sjetiti,
podsijetila na onu koju i sama nosim zapisanu duboko u genima …
… kosu koja nije moja, no čije vlasi nalazim na svojoj odjeći češće no svoje vlastite,
ne zamijerajući im nježno škakljanje u dodiru s kožom …
… kosu koja se još uvijek pomalo iznenađeno pita
zašto bi je netko želio njegovati ako nije njegova vlastita …
… baš kao što se, još uvijek pomalo iznenađeno,
pitam i ja zašto me nikada ne puštaš u duboku snu, sve do jutra,
tik uz mene no ni tada dovoljno blizu,
kada nas čak ni odjeća ne razdvaja …
… tek taj prividni zid od drage, tople kože
ispod koje kuca srce čija je pjesma uspavanka
kojoj uspijeva nadjačati svu buku i nemir protekloga dana,
samo da bi dozvala novi,
tako slatko lišen samoće …
SWEET DREAMS, DEAR JANE

Nebo iznad Zagreba poprimilo je ljubičastu nijansu tamo na rubovima horizonta i ja već nemirno čekam noć a grad čeka mene … Plamičci života u prolazu sve tišim ulicama i poneki par srdaca koji svaki svoju brigu vodi, udaljeni lavež pasa iz nekog dvorišta … još samo da zamre cvrkut dnevnih ptica … Uskoro će ulice u centru živnuti bezbrižnim životom i vedrim bojama haljina djevojaka koje požuruju ljeto i nadaju se zanimljivom susretu – ah, ta romantika koja se budi s mirisom prvih lipa ima neku posbenu draž – ali, dani su duži a noći kraće … Potmuli trzaj u dubini bića prene me iz snatrenja – vrijeme je, a moja priroda tako dobro skrivena od svijeta traži svoje… Još jedan pogled u zrcalo dok mi se odraz rasplinjuje, uvježbani poluosmijeh koji krije očnjake, tiho zadovoljno režanje promukla glasa i tek trenutni bljesak u očima usljed uzbuđenja zbog lova … „The game is afoot, my dear Watson“, ponavljam si poznatu Doyleovu rečenicu i krećem …
Tek tiha, sitna, crna sijena, opsjena u treptaju nečijeg oka – mog posljednjeg odraza za večeras, u nečijoj zjenici punoj nade, prije nego što …
I mogu biti baš bilo gdje, pred baš bilo kime …
Nužnost hranjenja kao i evolucija naše vrste tijekom vremena učinila me suptilnijom i diskretnijom od mojih slavnih predaka; preko načina na koji se manifestira moja žrtva nemoguće me više otkriti – okrivite za to srčani udar, drogu, napad razbojnika, obračun bandi, prometnu nesreću, trovanje, predoziranje, aneurizmu … ali … nema straha … nema straha …
Jer ja sam milostiva Smrt.
… bit’ ću i prema njoj …
… promatram je dok šeta lagano lupkajući petama a miris presladunjavog parfema za moj ukus pomalo mi iritira nosnice … ako je dovoljno mlada i lijepa mogla bi nestati ili … desit će se nešto drugo … neka bude …
Zazovem je u gomili ljudi, sasvm nečujno … Zastaje i zbunjeno se okreće kao da ju je netko ovlaš potapšao po ramenu … trenutak kasnije, susreće mi pogled, upitno i blago raširivši oči, zastaje na tren oklijevajući, pa kreće prema meni …
Tek lagano kimnem da me slijedi; ona sada već zna …
Osjećam njeno prepuštanje čak i okrenuta joj leđima i polako se i opušteno udaljavam u smjeru manje napučenih ulica … Zastajem, dopuštajući joj da me sustigne, pa nastavljamo u tišini poput najboljih prijateljica …
Uskoro… uskoro …
Bilo mi se ubrzava kako skrećemo na neku tihu gornjogradsku šetnicu, a prateći moje, ubrzava se i njeno… ne pita se što slijedi, ne pita se niti da li će boljeti, ne pita se baš ništa …
Kako rekoh, ja sam milostiva Smrt.

***
„Jučer je u ranim jutarnjim satima blizu samog centra u Zagrebu pronađeno tijelo mrtve djevojke Jane Doe. Istragom i obdukcijom utvrđeno je da se radi o nestrenom slučaju prsnuća aorte usljed srčane mane od koje je djevojka patila kao i hipertenzije dodatno pojačane konzumacijom većih količina alkohola…“.

***
Sweet dreams, dear Jane, sweet dreams…
Refleksija
Napiši mi pjesmu o ptičjem pjevu u ranu zoru
– jer nije mi dovoljno da ga čujem samo ja –
i o kolačima na badnje veče
– hajde! sjeti se radosti njihova kušanja! …

Napiši mi pjesmu o svom dječjem skrovištu
u nečijem tuđem dvorištu
i pjesmu o onom finom sendviču
u kojem uživaš na gablecu …

Napiši mi pjesmu o onome što vidiš
iza zatvorenih kapaka
i o najvećoj banalnoj gluposti
koju želiš
samo kada nitko
u srce ti ne gleda …

Napiši mi pjesmu o grmu ili cvijetu
kao onda kada u tvojim očima
još bilo je čuđenja
i napiši mi stih o onome
zbog čega najradije ustaješ
jutrom nakon buđenja…

Napiši mi pjesmu o onome što te raduje,
i što bit’ će mi najdraža uspavanka
napiši mi bar stih
o svom odrazu iz ogledala,
ispričaj mi sve o Svijetu
čija sam refleksija …

Bohemian rapsody
Kako ljudi žive s umjetnošću,
kako ljudi žive s tim,
iz večeri zavijenih dimom
pa kroz neznane taktove
od ponoći do jutra
uz preostalu nedužnu pivu
i sasvim prihvatljiv mamurluk
koji ide s tim…

Pa ona žena željna ljubavi
što zbog svoga očaja
nikada je ne nalazi
što uvijek vidim je
gdje sijedi u polutami
čekajući da je vidi,
čekajući da krene s njih
dok ljepotu primjećuje
tek pijana duša,
onaj neki stalni gost,
koji nema ništa s tim …

Krišom zaljubljeni muškarci
što gledaju u krivom smjeru,
i u razgovor zadubljeni parovi
što ne pridonose omjeru
razbacana publika
što malobrojnija
tim zbunjujuće glasnija…

Na stejđu sam pozornicu napustila,
i sasvim je svejedno gdje sam sada
– kažem vam –
ovo nema veze s umjetnošću,
a ja sam već malo umorna …

Svjetla reflektora
nikada nisu dovoljno jaka
kao niti ova pjesma
što sada, na glas pročitana
pljeskom je osakaćena –
– ionako nije bitna
a još manje shvaćena –
pa blijedi svakim izdisajem
ostajući tek sjećanje
utamničeno na papiru,
jučerašnji „trill“,
i neka prošla
bohemska rapsodija …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *