Ivana Telišman

DSC03242-kopija
BIOGRAFIJA :

 

Ivana Telišman rođena 10.8.1989. godine u Zagrebu. Živi u Samoboru.

Od najranije dobi, pokazivala je interes i ljubav prema kreativnoj ekspresiji, što je rezultiralo učenjem stranog jezika, plesanjem samoborskog folklora i zbornim pjevanjem u vrtićkoj dobi.

Pohađanjem ”OŠ Milana Langa” u Bregani imala je priliku okušati se u dramskoj grupi, a paralelno sa time profesionalno trenirala latino američke i standardne plesove narednih par godina. U 4. razredu osnovne škole napisala je svoju prvu pjesmu ispiriranu bakinom smrću i tada po prvi puta osjetila zanos pisanja lirske forme. Kreativni izričaj je nastavila sa zbornim pjevanjem i povremenim pisanjem, no primarno za školske potrebe. Pjesme ”Moja Domovina” i ”Moj Hrčak” (pisana kajkavštinom) bile su posebno dobro prihvaćene, a na profesoričinu inicijativu ”Moja Domovina” je bila poslana na ”Erato Junior” literarni natječaj za najljepšu lirsku pjesmu, kojeg je otvorio Međunarodni institut za književnost (International Literary institute) 2004. god., te je izabrana i objavljena u ”Erato Junior” zbirci.

Pohađala je ”ETUŠ Samobor” (Ekonomska, turistička i ugostiteljska škola) , te time stekla zvanje prodavač. U ovom razdoblju, pisala je isključivo samozatajno i na engleskom jeziku. Za vrijeme rada u struci prekinula je pisanje. Zatim, kroz svoju majku koja je postala članicom samoborskog pjesničkog ogranka Matice Hrvatske, polako se ponovno vraća pisanju pohađajući večeri poezije održavane u ”Caffe Gaju” u Samoboru, gdje upoznaje Đurđicu Runtas, također članicu ogranka MH, koja ju je poticala na uključivanje u sferu pjesničkog izražaja i potaknula kontakte sa pjesnicima kako iz ogranka MH , tako i sa pjesnicima iz zagrebačkog Kluba Kulture Snova pod predsjedništvom i uredništvom osnivača Zdravka Odorčića sudjelujući na večerima poezije u Zagrebu. Također je sudjelovala u projektu Kluba Kulture Snova ”Prva u svijetu antologija facebook pjesnika”. Istoimena zbirka je izdana u rujnu 2014. god. i međunarodnoga je karaktera, te je pjesma ”Odraz istine” objavljena u njoj.

Na poziv pjesnikinje Lidije Puđak za projekt -Pjesničkom riječju ”STOP NASILJU” povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama obilježavanog 25.11. , odazvala se pjesmom ”Prijateljici”, te time poslala i svoj apel.

 

 

 

 

BIBLIOGRAFIJA:

 

  • Pjesma ”Odraz istine”, ”Prva u svijetu antologija facebook pjesnika”; izdavač : Kultura Snova,   Zagreb, rujan 2014.

 

 

 

–     Pjesma ”Prijateljici”; objavljena na blogu Lidije Puđak (Pjesničkom riječju ”STOP NASILJU”, apel i   vrisak za svijet povodom Međunarodnog dana prevencije nasilja nad ženama) : http://stopnasiljunadzenama.blogspot.com/2014/11/ivana-telisman.html .

 

 

 

PJESME:

 

 

ODRAZ ISTINE

 

Iza vjeđa ogledala duše,

lik djeteta.

 

Njegovo čisto lice,

svileno-baršunasta tekstura kože,

mekoća nestašnih kovrči

i poput zvijezdane prašine

blistave oči.

 

Lice ozareno osmijehom,

ko’ vječitom iskrom

od koje srce zaigra.

 

Ono gleda ravno u mene,

pogledom kognitivne zvijeri.

Silina pogleda biće mi prene,

a od lika djeteta

tratinčica osta.

 

Ogledalo pred mojim vjeđama…

duša napokon otvara oči.

 

 

 

 

 

PRIJATELJICI

 

Zvijer u njemu

Budi usne tvoje,

usta istine bolne.

 

Strahom ih

raskoli okomito,

rijeka bespomoćno

teče vodoravno.

 

Svakim tvojim

grčem boli

sve više voli

ono

u što te pretvori.

 

Svaki nam udisaj

nove zore,

sumporom pakla

zamiriše.

 

Trn kruni,

svetost obitelji,

sluga je čudovišta tame,

što ga ocem

nazvaše.

 

Živim djetinjstvo

krvlju suza

duše tvoje

natopljeno žuljevima,

modricama uma,

srca zarobljenoga.

 

Majko moja mila!

Moj pali anđele…

još uvijek u tebi je

prah čarolije nebeske.

 

Mila majčice,

još uvijek u tebi je

vjera, ljubav, snaga

Marije djevice.

 

Spasi nas…

ti nosiš krila,

svjetlosti i istine.

Ne stidi se moj anđele.

Volim te!

 

 

 

 

 

PROKLET (I)

 

Prokletstvo pora

srca moga

što upilo te…

još svako malo

upaljeno bubri.

Krvave bubuljice

najzad prasnu.

Gnušam u krvi.

 

Regeneriram

praznine,

esencijom

čiste mi duše,

dok koža

hladna mi gori.

 

Upalili se ekcemi

duboko u epidermi…

dodiri tvoji.

 

Ćutanje

pupkovinom

isprepleteno,

neprekidno

u podsvijest

igra picturesque

mojim umom.

 

Tad acid trbušni

zborno ih poprati,

prekriše me goleme,

devonske kišne

paprati.

 

Gnušam ti se boli.

Na plućima demoni.

 

Dahom ruka cigaretu

usnama prinosi,

u izdahu

magle dima,

TI.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

STANI!

 

Na zidu srce,

srce u zidu.

 

Kamen u zidu,

zid u očima.

 

Kamen na srcu,

srce na zidu.

 

Pore zazidane,

dišu okvir magle.

 

Pogled u daljinu,

prošlosti…ZID.

 

 

 

 

 

DA SAM ZRAK U MORU LJUBAVI

 

Eh, da sam zrak…

tvoja potreba,

tvoj nagon,

tvoja životna fluidnost,

tvoja suptilnost i snaga.

 

E da me udahneš…

da te održim na životu,

pa makar samo na tren,

na djelić sekunde,

da bivam razlogom što dišeš,

da budem ta…

 

Eh, da sam zrak,

imala bi i više kisika…

A ti bi udisajem uzeo

tek dio neznatni,

umjesto mene cijelu…

ovako…

 

Tijelo se želi raspući

da poprati srce,

to zaleđeno inje…

a duša rasplinuta žudi

stopiti se zrakom

u atmosferi ovoj tmurobnoj.

 

Struje neka me ponesu!

Miljama daleko,

do udaljenosti tvojih,

do hridina onih hladnih,

smrtonosnih, prokletih,

što nekad razbijale su valove bure,

u ime mora naše ljubavi.

 

U pjenu morsku ću se pretvoriti!

Školjku na dnu prošlosti mora osjećati,

naše tajne, šaputanja, pjesmu i smijeh…

Osluškujem nježnu melodiju riječi:

 

”Zrno nade i sna,

u obliku zrna pijeska dva,

između jave i sna,

u školjci ona se sjedinjuju

i rijetki biser,

nutrinom svojom objedinjuju…”

 

Koješta!

To tek duh Lorelei

na hridi sjedi,

u tragediju me svoju

uvodi!

 

Uzimam zrak…

Polako…

Iznova poprimam svoj lik,

strpljivo i izdržljivo,

plivam…

ka svojoj vlastitoj,

mirnijoj obali mora.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *