Biografija:
Udovica, majka dviju izuzetno uspješnih kćeri i baka četvorici unuka (21,17,16 i 10 god.). Do umirovljenja sam radila na Vojno-tehničkoj akademiji do početka rata, a zatim sam tri godine branila domovinu. Razboljela sam se i časno otpuštena. Nositelj sam Spomenice Domovinskog rata 1990.-1992. U zasluženoj (radničkoj) mirovini sam od 1998. Invalidna sam osoba (civilna) na noge, a i “preboljela” sam karcinom (prije 9 godina).
Bibliografija:
Pjesme sam počela pisati u mladim danima, ali ih nikada nisam objavljivala, osim u zbirkama KULTure sNOVA. Obožavam poeziju, a i prozu, te puno čitam. – Nemam izdanih djela, niti samostalnih zbirki.
ČEKANJE
I više nema snova,
mjesec je na smiraju,
dolazi novi dan
u susret stvarnosti
gube se sjećanja,
za njih više nema vremena
to moram znati.
Sunce se pokazuje,
moram ići dalje
bez obzira na sve.
Ja sam sama,
sjedim i čekam,
čekam novi val
sunčevih zraka
da mi umije lice,
čekam sreću da dođe.
Ne, sunce mi je daleko…
Vjetar ću tražiti
da me ponese
uz nadu
da te ponovo vidim.
SPAVAŠ LI, NEMOJ
Spavaš li
Ili bdiješ kao i ja
Licem na staklo naslonjena
Snijeg pada
Kao i one noći
Kada je umrla
Naša svaka nada.
Spavaš li
Nemoj, ustani
To sam ja u tvojim snovima
Pogledaj kako lijepo
Gusti snijeg pada
Mada je već kasno
Još sanjam snježnu noć
Kada smo hodali zagrljeni
I ljubili se strasno
Spavaš li
Ili kao i ja gledaš
I budno sanjaš
Dok snijeg pada gust
Kako smo prste isprepleli
U tvome džepu ih grijali
Znali smo da ne smijemo
Onda smo zaplakali
A zatim se kroz suze smijali
Spavaš li
Nemoj, to te ja budim
Da te snijeg podsjeti
Kako smo bili mladi
Kako smo bili sretni
Kako se nismo bojali
Iako smo znali
Koliki bi životi patili
Radi naše ljubavi
Spavaš li
Nemoj, snijeg pada tiho
Ne moramo se sramiti
Ne moramo žaliti
Ne moramo lagati
Nikome osim sebi
Jer bili smo zaljubljeni
Svi ostaše nepovrijeđeni
Samo mi, mi smo ranjeni.
ČEKAM
Čekajući nekog koga nema
pješćani sat se predao
a nije bilo očiju
jer oči se čuvaju
za neka bivša vremena
za neka buduća
i neka nepostojeća
što dolaze s mjesta
gdje se rađa vjetar
da bude vjetar do kose
do kose onog koga nema
a koga čekam
čekam ga godinama…
jednog besmislenog života
od snijega do kiše
od sunca do nekog drugog snijega
dok ne prestanem biti NETKO
koga uporno bezobrazno
i neprestano čekam
a više se nikada ne pojavi
jer ga nema
kao da nikada nije postojao
kao da sam ga izmislila
milosti radi
da bi se nadala
dok čekam nekoga koga više nema.
SAMOĆA
Teška poput olova
Zabada svoje oštre kanđe
U mir noći
U tišinu dana
U riječi neizgovorene
Lažne osmjehe
Slučajnim prolaznicima i susjedima
Čak i najbližima
Koji ne vide i ne čuju
Od svojih užurbanih koraka
I sanja koje snuju
A boli
Jako
I prokleto boli
Do vriska zatomljenog
U duši
Zarobljenog
Ništa veselo i lijepo
Samo strašna ružnoća
Ta prokleta samoća.
ONA
ona zna
život
to je bijeli prah
i potraga za njim
uz poneki hitac
stvarnosti
ona ima svoju
prečicu u raj
to je kao kada
putuješ na ljetovanje
samo puno brže
uz bolan povratak
u ništa i nigdje
ona je mrtva
ali to ne želi znati
dok ne stigne tamo
gdje je krenula
gdje joj ne treba ništa
do trajanja snova
krišom kupljenih
odmah potrošenih
brzo zaboravljenih
kao loš dan
kao traganje za smislom
kao pogrešan način postojanja
SVAKODNEVNIČARSKA
samo
invalidska knjižica
daje mi za pravo
patnju stepenica
i mjesto u tramvaju
štednju na cipelama
sa štiklama
koračam rukama
gledana
svakodnevno glupim
povremeno radoznalim
rijetko sažaljivim
nekada ciničnim
pogledima
a ja sam netko
tko voli život
makar i na štakama
Ivanka Mijić ©