Ivica Odobašić

ivicaBiografija:

Srednju poljoprrivredno prehrambenu školu završio u Požegi, izdao dvije zbirke poezije : “Sve ovo Čekanje” i “Čuvar poljskih cvjetova” te nekoliko zajedničkih zbirki.

Bibliografija:

“SVE OVO ČEKANJE” , “ČUVAR POLJSKIH CVJETOVA”

PORAVNAVANJE

Ustraj u penjanju

Govorim čovjeku bez nogu
Jer svakim korakom
Prema gore
Bit će ti teže sići

Ali nemoj odustati
(govorim i sam sebi)
Predivan se pogled
Pruža s vrha

A o silasku nemoj razmišljati
Dole nema ničega
Vrijednog života
Za tebe bez nogu
I mene bez srca

Isti smo

Odbačeni
ZAMJENA
Znate li što je smrt

Ona majci uzima dijete
Djetetu oca
Ženi muža

Znate li tko je smrt

Priđite bliže kako ne bih morao vikati

Ja uzeh muža ženi
Oca djetetu
Majki dijete

Znate li kako izgleda smrt

Svake noći u snu
Vidim joj lice
A jutrom u ogledalu dijete
S osmjehom na licu

Znate li kako je biti smrt

Svatko tko živi bez ljubavi
Prema sebi
I za sebe
Za drugog
I drugi njega da ljube
Moj je sudrug
I sjena koja me prati

A sada
Nudim svoj život
Umjesto smri
Drugoga
LICE ŽENE
Koje je pravo lice
Mora bez maske

Želite li ga vidjeti
Mlado
Bez bora na licu
Mirno i nasmijano
Ili
Kao mornara starog na rivi
Mrgodna
Izbrazdana lica mnogim vjetrovima
Sjede brade
Koja ne miruje
Njiše se s valovima

Pa more podivlja
U naletu udara u obalu
Lomeći barke

Koje je pravo lice
Mora

A tek žene…
NI LJUBAV NIJE LJUBLJENA
Samac u gluhoj noći
Nailazi na uličnu svjetiljku
Upaljenu

Podigne pogled u vis
I tepa joj
Lijepa si lijepa moja
Kada bih mogao biti noćni leptir
Nježno te ljubiti
Milovati
Koliko mi ruka može dokučiti

A ljubav
Kao tvoja svjetlost
Obasjava me

Pomiluje svjetiljku golim rukama
I zastaje u pokretu
Prsti mu hladni
Kao da miluje metalni stup
Koji samo svjetli u noći

Sam sebi govori
Hladna si mila moja
Iako nosiš svjetlost sunčevu
U svojim očima

Trljajući promrzle ruke
Odlazi u mračnu noć
Sam sebi govoreći
Ni ljubav nije ljubljena

Ponavlja izgovoreno
Dok noć ga uzima
U svoje hladno krilo
Kao svjetlost svjetiljke

Još se samo
U daljini čuje

Ni ljubav nije ljubljena
Nije ljubljena…
Nije ljubav…
Nije…

I samo sjena
Rasvjtnog stupa
Svjedoči
Neko je prošao
Tu
Očekujući ljubav
U ISČEKIVANJU

Čuje se uranjanje kamena u vodu
Okrugla
Široka
Vrijeme ga okreće oko svoje osi
Polagano
Pored brzog potoka
Na ugaženom putu
Odjekuju koraci
Brusača noževa

Tišina

Sve očekuje sudar kamena i metala
Pred jutro
Na istoku
Iskre obasjaše nebo

U ruci brusača naoštren čelik
Kao kraljevski mač
Koji čeka predaju pred kraj bitke

Svečano
Iz ruke u ruku

Sve je mirno
Brusač i mač
A spremaju se na udarac

Svi očekuju dodir mesa i metala
Na vodenom kolu naoštrena
Koji se okreće
U suprotnom smjeru
Od vjetra

Večer je
Na zapadu ništa novo
U iščekivanju
Tišine
PODJELA LJUBAVI

Dušo moja ranjena
Koliko ljubavi možeš dati
U boli
Toliko ćeš primiti
U radosti

Ali kako radost staviti u ranu
A ne otvoriti je
Ljubav podjeliti u boli
A nisi je dobio
I spremio u srce
Otvoreno

Dušo moja ranjena
Tek u boli možeš pokloniti
Svu ljubav
Izgubljenu
I dobiti radost života

Dušo moja radosna
ZABORAVLJEN

U pustinji života
Pronašao sam oazu ljubavi
Palma do palme
U krugu
Kao ispružene ruke ljubavnika
Spremne na zagrljaj

U njoj izvor vode
Gdje usne svoje hlade
Od lažnih poljubaca
Oni što me zaboraviše
U danima tuge

Moje su usne hladne
Oči pune suza
Palme su oblaci
Koji pokrivaju nebo
Prozirno

Nema oaze

Ruke mi obješene
Ne mogu nikoga zagrliti
Nisu me naučili
Ljubiti

U srcu
Ja sam pustinja
EPITAF SPOMENIKU

Tko kaže da su umrli
Crveni makovi pored puta
Taj ništa ne razumije

Pa klasje se zlati u polju

Zar može umrijeti
Sunce na nebu
Zemlja što hrani
Krvlju natopljena
Oni su posijali novo sjeme
Poklonili svoje tijelo
Pa sada kao makovi
Pored puta
Svjetle u polju žita

Tko može reći da su umrli
Kao pokošeno klasje
Taj ništa ne zna

Zar mislite da se može
Ugasiti mjesec na nebu

Oni su samo otišli u mir

Na planine
U polja žita
Kako bi svojim tjelom
Zaklonili djecu
Pa im kao zrakesvjetlosti
Sunca i mjeseca
Osvjetljuju put

U sutra
RIJEČ KOJA LIJEČI

Koliko uzalud izgovorenih riječi
Koje ne pronalaze ulaz u um
U sjeni je
Priječi ulaz riječima
Koje liječe

U sjeni
Treba mali otvor svjetlosti
Kako bi ušla riječ
I pokrenula kotač
Oko riječi
Koja je posijana na tlu
Odsjenjenom

Riječi su lijek za odsjenjenje

Toliko potrošenih riječi
A nema pomaka
Na krevetu
U sjenu
JESEN

Jutros u osvit zore
Breza presvlači svoju haljinu
Zelenu
Pa bez žurbe
Oblači novu
Tek izrađenu

Gledam u daljinu
I čekam izlazak sunca
Zlatnu svjetlost
Koja će obasjati brezu

I tek tada
Bljesnut će sva ljepota
Haljine zelene
Prošarane žuto – smeđim nitima
Kao da priziva izašlo sunce

Čujem šapat u granama

Obasjaj svojim zrakama
Moju novu haljinu
Šarenu
Satkanu u proljeće
S prvim zrakama
Svjetlosti
USPOMENA NA M

Um mi govori zaboravi
Zaboravi…

Ali od mogućeg susreta
Srce je zatreperilo
Ruke mi drhte i čujem
Zaboravi…

Kada bi sve zvijezde
Pale odjednom s neba
I obasjale noć
Ništa je

Ne može se usporediti s tvojom ljepotom

Ruke mi drhte od nadanja
U daljini si ulice
Oči te vide i srce se nada susretu
Dodir ruke o ruku
Kao što proljetni maslačak miluje tratinčicu

Komešanje u glavi i osmijeh
Sjećaj se zaborava
Sjećaj se…

Prolaziš praznom ulicom
U mnoštvu zaboravljenih lica nisi me prepoznala
Ruke mi mokre
Usta su suha ne mogu riječi da viknem

A um mi govori
Zaboravi…
Zaboravi…

Ali i sjećaj se
Uspomeno moja
U PROLAZU
Boli me otpao list s grane
Uveno i žut

Žalim za pticama selicama
Koje ostavljaju dom
Privremeni
I odlaze u nepoznato
(nama ljudima)

Hoće li list opet izrasti
Na istom mjestu
Istoj grani
I ptica opet saviti
Svoje gnijezdo u njenom lišću

Boli me neznanje za pticom i listom

A opet sve je to proces
Propadanja svijeta
A ipak daje smisao onima koji ljube
Otpali žuti list
S grane koja se suši
I odletjelu pticu

U prolazu
SUDBINA ŽIVLJENJA
Snovi su ponekad
Stvaran život
Koji u neznanju
Živiš za sutra
I ne pitaš sebe
Kada će svanuti
Danas

Ponekad stvaran život
Snovi su
Koje ne možemo sanjati
Samo ih živimo
I pitamo se
Kada će proći
Sutra

Snovi su povezani
Jučer je prošlo
Danas i sutra
Još je ne dosanjano
A proživljeno
JUTRO II

U daljini vidim brda
Ista kao s mog prozora
A ipak
Nakako nestvarna
Monotona i mrtva

Nema ljudi u susjedstvu
Glasnog dozivanja
Dobro jutro ili kako si danas
Sve je nestvarno
Mirno
Mrtvo

Odjednom jedan cni kos
Na barici vode
Pokraj moga prozora
Dolazi napiti se
Izvora života
Raspršivši monotoniju jutra

I eto radosti

Kos crn kao prošla noć
I ja
Samac
Na tuđem prozoru
Potadošmo prijatelju
U neznanju

I brda su nekako oživjela
SLIKA POSLJEDNJE VEČERE
Probajući kruh s posljednje večere
Oslobodih se gladi
Život ostavih iza
Slobodno tijelo oživje
Ponovno
Rođeno za Tebe
Tvojih riječi gladan
I kruha života
Posljednje večere

Molim bez prestanka

Za druge

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *