Nataša Periša

NATAA2~1 (2)

Biografija:

Rođena sam 1960. godine u Danilovgradu, u Crnoj Gori, u istom gradu završila osnovnu i srednju gimnaziju, društveno jezičnog smjera.Na Filozofskom fakultetu stekla zvanje nastavnika razredne nastave.
U osnovnoj školi otkrila ljepotu pisane riječi i cijelog života upijam neiscrpan izvor strasti čitanja i pisanja.
Svoju poeziju objavljujem u zajedničkim zbirkama: “Stihom ispisujem dušu”, “Tebi pjesmom za Valentinovo” , “Antologija”i druge.U časopisima za kulturu i književnost “Zlatno pero” i samostalnu zbirku pjesama u izdanju: Kulture Snova, Zagreb, “Tkanje života”
Od 1986. godine živim u Rijeci,sa suprugom i troje djece

Bibliografija:

IPAK SE KREĆE
Upali svjetlost! Noć je svemir.
Neka počne avantura planeta.
Razmaži boju , ucrtaj zvijezde,
korakom izmjeri putanju snova.
Ubaci slovo, neka liči na mjesec,
karavani dozvoli prolaz,
jer noćas putuju sva tijela,
kao kružnice prsta nižu se,
po tipkama svemira.
Uđite slobodno!Otvoren je zastor neba.
Gledajte balet u tri čina,
za samo jedno godišnje doba.
Pogledaj raskoš, probudi se!
Ovo vječnost dodiruje jedan početak.
Upali svjetlost!
Neka gozba počne,
u dubinama našeg svemira.
Ugosti dirigenta,
u svoje srce,
neka vino potekne
našim osjetilima.

NE BIH JA
Ne bih ja, ali misao je ta,
što me udaljava stranputicom,
izvan života,oči zatvara,
miluje me rukom snova,
put mi udaljava.
Čim korak napravim,
pokrije me šumom želja,
gnijezdi u stihovima.

Ne bih ja, ali je duša moja,
puna čežnje cvjetnog polja,
gdje žubori pjesma ova
potočićem što izvire
iz dubine srca moga

Ne bih ja, ali ljubav je molitva,
na oltaru upaljenih svijeća
kojom istina izgovara misao,
dok snove ispisujem stihovima.

OVAJ DAN

Neću ovaj dan!
Sve je sivo ispod oblaka.
Suze su moje ove kapi,
što šire maglu na prozorima,
dok se tuga niz staklo sliva.
Ruke su moja molitva.
Teško je misao, kao živu sponu
usmjeriti u sklopljenim prstima.
Teška je tišina, gdje su drhtaji tijela
jedina izgovorena istina.
Dok udišem samo jesen sivila,
vjetrovi me probadaju orkanskim udarima.

Neću ovaj dan,
jer mi liči na sve dane,
pa mi je cijeli život siv, kao ovaj dan.

Ja nemam izbora, samo svoj život,
Loša uvertira,za ovu minijaturu- Opstanak.
Teret koji nosim,zaustavlja me na pristaništima,
hranim gladnu pticu, usamljenim mislima.
Srce sam već podijelila, pa sad kuca
samo nutrina,bolom otkucava.
Čudna glazba djetinjstva,
govori mi da sam živa.
Možda se jednom pojavim,
iza ovog sivila,što slijeva se po staklima,
gdje lik svoj jedino vidim, onaj istinski,
udaljen od pogleda.

Neću ovaj dan.
Listam valove u stihove, iza sjećanja
i osluškujem čudnu glazbu, iz nutrine,
gdje se krije minijatura-Opstanak.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *