Rada Veštić

Što bi obraz – sad je maska

Na kazališnim daskama plešu baletni umjetnici
I glumci igraju svoje uloge pod krinkama i maskama.
Na pozornici života, na ulicama, uredima i našim sobama
Mi glumimo i pretvaramo se da smo netko drugi.
Po potrebi i prilici mijenjamo maske, uvježbano i vješto
Ka pravi profesionalci u glumljenju znalci.
Nekad uživamo u tome, a nekad mislimo da je tako bolje
Pa nam to prijeđe u naviku, kao kava kad smo loše volje.
Kad se umorimo od različitih uloga i ispod maske potražimo pravog sebe
Spoznamo samo lažnu nadu, zrcalo ne skriva vremenski oštećenu fasadu.
Za odvažne i u sebi pomirene ljude, karneval je privremena zabava
U strahu su velike oči i uši koje strepe od mogućnosti
Da maske padnu i fasada se uruši.
Još čekam čas da čujem glas: maske su konačno pale!
Od koga skrivamo svoje pravo lice?
Čemu služe naše izmišljene priče?
Čemu na licu obrazina – maska
Kad pod njom nije kazališna daska!?
Neki pod maskom skrivaju od javnosti
Lako stečenu imovinu i tajne račune,
A nude fotkanu vlastitu intimu i šporke lancune.
Što bi gori – sad je doli
Što bi obraz – sad je maska
Teške boje i tužna vremena
Tamne mrlje na savjesti
Ne skriva maska ni teška koprena.

***

SNAGA NIJE U ŠAKAMA

Moja snaga nije u šakama
ni masi potrošenih mišića srednjih godina
Moja ljubav nije potrošena dijeljenjem
I u njoj leži moja snaga
koja kao slap
zapljuskuje obale rijeke života,
koja još teče mojim venama.
U mojim mislima
nema otrova prema bilo kome i bilo čemu.
Samo promatranje i prihvaćanje onoga što ne mogu mijenjati.
Mijenjam samo sebe
I svoje ponašanje i stavove prema drugima.
To jedino možemo i trebamo činiti.
Ja biram biti poticaj, a ne uzrok i posljedica.
Svaku misao i emociju prema drugima
dobijamo natrag kao dar s neba
i pitamo se: „Zašto baš ja“?
Kao da pitamo: „Zašto žanjemo samo ono što sami sijemo?“
Ja pitam: „Zašto sijemo što ne želimo ubrati?“
Zašto ne čujemo i ne štitimo ranjivost drugih,
a sami očekujemo zaštitu i oprost?!
Odgovore na ova pitanja potražimo u sebi,
Tamo se nalazi sve što trebamo za život bez nasilja!

***

NAUČITE OPRAŠTATI

Oprost je prihvaćanje i otpuštanje:
Misli, djela i propusta,
Priznavanje i izmirenje sa svojom tamnom stranom …
Skidanje okova i razvlašćivanje ega.
Opraštanje je proces iscjeljenja,
Čišćenje uma od otrovnih misli i njihovih nus proizvoda:
Ljutnje, bijesa i mržnje,
O čijim okusima bijasmo ovisni i podložni.
Ne dopustite da vaša ljutnja postane vaša patnja i pokora.
Preuzmite odgovornost za svoje misli i djela.
Oprostite sebi, bližnjima, znanima i neznanima,
Svima koji su s nekim razlogom
Bili na vašem putu kao iskušenje.
Oprostom liječite svoje rane
I podmirujete svoje račune i dugove u sadašnjem životu.
Ne prenosite svoje dugove zbog sebičnosti,
Onima koji ostaju iza vas, da vas po tome pamte.
Naučite opraštati
Da možete ičemu poučiti druge, a da ih to ne povrijedi.
Budite ljubav i poticaj, a ne uzrok i posljedica.
Iscijelite ožiljke i rane,
Živite u miru sa sobom i drugima!

***

UDRUGE SU BITNE

Jabuka je voće
jede ga tko hoće
Kultura je potreba
i svima je potrebna

Udruge su bitne
i kad su male i sitne
Uče nas raznom umijeću
i kako malo treba za sreću

Kulturna udruga Jabuka
okuplja djecu Mertojaka
pjesničke i umjetničke duše
da se jedni drugima pridruže

Bit će to naše kulture kap
slikara i pjesnika veliki slap
Praznik za oči, za dušu ljek
slika i stihova na pretek

Posveta Kulturnoj udruzi Jabuka – od udruge Moje srednje godine, sa sjedištem na Mertojaku