Biografija: Renata Bencek
Rođena je 9. rujna 1970. godine u Osijeku. Živi u Šećerani, prigradskom naselju pokraj Belog Manastira. Članica je Društva pjesnika: “Antun Ivanošić” Osijek i Društva pisaca: “Pannon club” Beli Manastir. Piše tematski raznoliku poeziju.
Bibliografija:
Zajedničke zbirke: “SVIJET U OČIMA MALEN”, Društvo pjesnika: “Antun Ivanošić” Osijek, Osijek, 2007. godina.
“2. SUSRETI PJESNIKA, OSIJEK 2008.”, Društvo pjesnika: “Antun Ivanošić”, Osijek,
Osijek, 2008. godina.
“TO GRAD GOVORI O MENI”, Društvo pjesnika: “Antun Ivanošić” Osijek,
Osijek, 2009. godina.
“ANTOLOGIJA XXI STOLJEĆA – HRVATSKOG URBANOG PJESNIŠTVA”, (Milenko Čorić – Mika), Osijek, 2010. godina.
“DA SE NIKADA NE ZABORAVI”, Udruga hrvatskih branitelja liječenih od PTSP-a. Đurđenovac, Đurđenovac, 2011. godina.
“BARANJSKO SLOVO, časopis za književnost i prosudbe o književnosti i kulturu”,
Zavod za baranjsku povjesnicu Beli Manastir, Beli Manastir, 2011. godina.
“PJESMOM SE VOLIM”, Kultura Snova Zagreb, Zagreb, 2012. godina.
“MOJA LJUBAVNA PJESMA”, Kultura Snova, Zagreb, Zagreb, 2012. godina.
“20 GODINA POETA HKUD-a VALPOVO 1905. (1992-2012.), HKUD “VALPOVO 1905.” Valpovo, 2013. godine.
“MORE NA DLANU, 2. MEĐUNARODNI FESTIVAL PJESNIKA, BIOGRAD N/M, 2013.” Kultura Snova, Zagreb, 2013. godina.
“VALENTINOVO, MEĐUNARODNA ZBIRKA LJUBAVNE POEZIJE”, Kultura Snova Zagreb, Zagreb 2013. godina.
“”BARANJSKO SLOVO, časopis za književnost i prosudbe o književnosti i kulturu”,
Zavod za baranjsku povjesnicu Beli Manastir, Beli Manastir, 2013. godina.
TETOVIRAN U MENI
Znaš li ti, uopće, koliko mi značiš?
Znaš li što moje tijelo osjeća?
Tetoviram tvoje ime u srce.
A svaku tvoju riječ osjetim kao dodir one ljepote koja sjedinjuje.
Ljubim svoje misli koje me k tebi odvode,
a neprolazno su prisutne u meni.
Žudim za, ionako, vječnom žudnjom.
Molim sve svece da ti poruče – Ona je ta.
Grlim istoimene osjećaje ljubavi
i samo ljubav ti nudim …
Znaš li ti, uopće, koliko mi značiš?
Znaš li što ćutim?
Ako te dodirima nisam uspjela dirnuti,
ako te poljupcima nisam dovoljno ljubila, za uzvrat tvoje ljubavi,
dopusti mi da ti stihovima iznjedrim sebe,
svoje osjećaje,
svoje molitve … za nas.
Tetoviram tvoje ime u srce.
I ne boli.
Oh, toliku mi radost čini
da me svaki ubod opčini
kao kada me tvoje ruke u zagrljaj uzimaju …
Znaš li ti, uopće, koliko mi značiš?
Mogu li ti dočarati stihovima ono što ti nisam dodirom …
Mogu li ti barem trenutkom, dok ovo čitaš, otvoriti srce i prodrijeti u njega.
Mogu li …
Ne znam!
————–
VEČERAS SE IGRAJU NAŠE SJENE
Večeras se igraju naše sjene …
Dotiću ćutnjom.
Ti tamo negdje daleko.
Ja ovdje u prostoru gdje tebe nema, ali pritajen si tu.
Milujem te.
Bilježim te prstima.
Crtam tvoju konturu koja me prati ma gdje kročim.
Tu sam.
Sama.
A s tobom. Večeras se igraju naše sjene …
Pohotno, ali nježno.
Samo me ti znaš zavesti nedodirom,
usavršiti želje i dovesti me do vrhunca.
Samo ti.
I tvoja sjena.
Večeras …
Trebam te.
Trebam ovu sjenu koju pratim prstima nježno …
Osjećaš li?
Moje jagodice miluju tvoje usne …
Pruži dlanove na moju sjenu …
Zagrli me, obgrli svom strašću
i unesi u te obrise nedodira …
Nedodire ćutim …
Nabujale želje osjetim na sebi.
Poljubi me tim vrelim usnama …
Za hladnoću ne znam ni kada te u sjeni pronalazim.
Večeras se igrajmo, ljubavi, ljubavnu igru …
Nježno, strasno … sve dok ne vrisnemo uzdasima sjena …
—————–
OTMI ME
Otmi me od mojih pomisli da ti ne mogu pripadati,
da se, radi ljubavi, ne smije počiniti grijeh.
Otuđi me od vlastitih odbijanja
i uzmi me strasno za sebe …
Znam da su sva tvoja uvjerenja plod želje,
a moja odbijanja dovoljno zrela da ih ne održim …
Ali ipak, patim i čeznem za tobom,
za svim onim propuštenim trenucima koje sanjam,
a nemam im se snage prepustiti.
Otmi me!
Otmi i obljubi nježnošću …
Uzmi moje tijelo kako si uzeo i moju dušu …
Ovdje postojim, a nema me.
Uz tvoje tijelo ću biti,
ljubiti te pohotno
iako ću zatim moliti za oprost sva nebeska bića …
Otmi me!
Ne dopusti da moj razum ovlada i tvojim …
Ne čini ono što sebi činim …
Otmi me,
neka iskušam grijeh
jer nitko nije nebom bezgrešan letio.
Otmi me da se jednom sjećam radi koga i radi čega sam živjela …
—————————
JA ŽIVIM PROLJEĆE
Pa što ako je zima?!
Ja živim proljeće …
U meni žubore nabujale rijeke snova.
I ćutim ih s osmijehom na licu.
Srce umije birati tok …
Pa što ako je zima?!
Ja živim proljeće …
———————-
KAO VRHUNAC U SEBI
Ljubavi moja,
moji osjećaji su čišći od svete vodice,
bistriji od suze iz oka.
I s trenom smrti neprolazni.
Vječno ću te voljeti.
Zauvijek ti se darivati srcem.
Osjećaš li iskonsku, i ovu ljubav koju ti pružam,
i onu s kojom ću te cijeli život pratiti?!
Voljela bih vrisnuti osjećaje …
Snagom munje, udarom groma poručiti svima koliko te volim.
Volim …
No, šutjet ću.
Tebe nitko neće otkriti u meni.
Skrit ću te kao iglu u plastu sijena.
Kao vrhunac u sebi.
Postojat ćeš u meni.
U mojim zjenicama biti pogled nutrine.
Čuvat ću te kao najveću tajnu.
Tajnu koju zna samo jedna osoba.
Ono moje drugo Ja u tebi.
Ljubavi moja,
životi će nam ubrzo proći.
I neka prođu.
Ne plašim se vremena ni tijekovina koje odnose sve u nepovrat.
Ti ostaješ neprolazni vrhunac u meni.