Sonja Škobić

Kratka biografija:
Rođena sam 1953. godine u Herceg Novom, u Boki kotorskoj. Diplomirala sam na Ekonomskom fakultetu. Profesionalno sam radni vijek provela u struci. Nakon godina rada sa propisima i ciframa, osjetila sam potrebu za pisanjem. Tako je nastala moja prva knjiga kratkih priča sjećanja. Nakon dvije godine i slikovnica za djecu. Članica sam Društva pisaca Bosne i Hercegovine. Živim i radim u Mostaru.

Kuća okrenuta moru

Poslije mnogo godina, uskim krivudavim putem uz more, približavam se kući u kojoj sam rođena. Sve se promijenilo… Ništa ne prepoznajem… Čak ni kuću.
Sve je za mene jako tužno… No, stvarnost je neumoljiva i teško se mirim s tim.
Radije u mislima odlazim u doba moga djetinjstva; tu mi je sve mnogo ljepše i nije me briga što u stvarnosti ništa nije kao prije. U mome je sjećanju sve ostalo isto.
Čemu se predavati tuzi kada svjetlost moga života još uvijek blještavo sja?
Želim ostati na mome oblaku iznad kojega sja vječito sunce.
Osjećam ljubav prema očevoj kamenoj kući okrenutoj prema moru. Vidim je u svoj njezinoj veličini i boji sivog kamena.
Čujem zvuk potpetica moje bake koja razdragano hoda po kući. Vesela je… Unuka joj je došla u posjet.
Nas dvije penjemo se na viši sprat kuće gdje je dnevni boravak i kuhinja s kaminom u kojemu gori vatra. Prozor okrenut prema moru – zatvoren, sa zelenim škurama čvrsto pričvršćenim za zid .… Nikad se ne zna kada će s mora zapuhati jugo i podići valove.
Drveni pod dnevnog boravka izglačan i načet zubom vremena, ali – meni to ne smeta. Zamišljam generacije prije mene i nekako sam im bliže dok hodam, čini mi se, njihovim stopama. Čemu želja za novim, sjajnim, kad u tome ne vidim nikakvu simboliku? Ono će, možda, tek nekim novim generacijama donijeti isti osjećaj.
Sjetih se jedne priče. Skupina ljudi iz Novoga svijeta stajala je i divila se staroj mjesnoj crkvi. Žurilo im se… Tražili su od vodiča da skrati priču. Nije mu se dopala ta njihova gesta pa se dosjetio i rekao:
-Gospodo, ova crkva je sagrađena šesto godina prije otkrića vašega kontinenta!
Time im je sve rekao.
Ponovno se, u mislima, vraćam našoj staroj kući uz more.
Baka me nudi slatkim od bijelih trešanja. Njih sam najviše voljela. Moj je otac volio sir iz salamure. Dok smo mi, djeca i majka, voljeli sir iz maslinovog ulja, otac je uvijek želio isto: prisjetiti se okusa i mirisa svoga djetinjstva i svoje majke. U njihovoj kući, uz ostalo, često se jela slana riba i slani sir. Za tako slanim jelom pilo se domaće crno vino, uz obaveznu pjesmu o moru:
-O, more duboko, sva moja ljubavi, po tebi plovi mi cvijet, cvijet moje mladosti …
Ispred kuće vrt uokviren živom ogradom, s jednom velikom smokvom i bunarom u sredini. U njemu je moja baka, svojom rukom, sadila i uzgajala povrće i mirisno šareno cvijeće.
U očevu rodnu kuću ulazilo se s bočne strane, širokim kamenim stepeništem ukrašenim velikim saksijama cvijeća s, čini mi se, stotinu crvenih zvončića. Uvijek sam se pitala – kako ga je baka uspijevala uzgojiti da bude tako bujno!? Zasigurno da i cvijeću godi more, sunce i puno, puno ljubavi.
Jednoga dana, nekoliko godina nakon odlaska moje bake, zadesio nas je jak potres. Na kući se, pošto je bila jako stara, pojavila velika pukotina; rana je bila preteška. Bilo je potrebno nešto poduzeti. Kako su moj otac i njegova braća sagradili kuće, njihova je roditeljska – prodana. Prešla je u ruke tuđinca koji ju je dogradio, ali istovremeno i ubio njenu dušu.
Moju nije, jer naša kuća i danas živi u mojim mislima i sjećanjima …

***

Kameni grad

U plavetnilu južnog mora, u dubini zaljeva, tamo gdje sunce na nepreglednoj pučini stoljećima igra svoju čudesnu svjetlucavu igru, smještena su i svoj život žive dva mala prelijepa otoka: jedan prirodni, ukrašen zelenilom borova, drugi od bijelog kamena, izgrađen ljudskom rukom.
Prema tradiciji, određenog dana u godini, mještani su u barkama donosili kamenje i spuštali ga u more. Tako je, s vremenom, ljudskim trudom i u igri nadmudrivanja s prirodom, nastao kameni bijeli otok.
Pogled prema otocima pruža se iz drevnog grada čija je svaka kuća spomenik jednog prošlog vremena. Ondje su, u davna vremena, živjeli pomorski kapetani. Ploveći svjetskim morima, donosili su bogatstva i skupocjenosti koje su ugrađivali u prelijepe kamene palače izgrađene rukom najboljih majstora toga vremena. Unutar zidova i otvorenih škura, ogledala se kultura i bogatstvo jednog vremena. Dovoljno je otvoriti jednu škrinju prošlih vremena, bila bi puna priča i legendi.
Jedna o od njih upravo je vezana za ta dva otoka. Za vrijeme jednoga od ratova koji su se na ovim prostorima stoljećima smjenjivali, jednom stranom vojniku stigla je naredba pucati sa otoka na kameni grad u kojem je živjela njegova djevojka.
Upravo njegov plotun prekinuo je njezin mladi život. Povratka nije bilo. Skinuo je vojničku uniformu, pucao u sebe i sam završio poput svoje voljene. Posljednja želja mu je bila biti pokopan pokraj nje, na otoku s borovima, neposredno uz crkvicu.
Njihova nesretna ljubav bila je inspiracija za pjesmu o dva otoka i dvoje ljubavnika. Tu sam pjesmu, po želji svog oca, često pjevala. Ona je za mene bila posebna. Himna kraja u kojem sam rođena. I kada sam bila u društvu ljudi koji su voljeli klapsku pjesmu, ja sam opet izvodila svoju – o dva otoka kao dva oka koja sjaje pod suncem.
Kameni grad je više desetljeća bio „ mrtav “, ali samo znalci su osjećali i prepoznavali njegovu ljepotu i tajnovitost njegovih uskih ulica i pjaca.
Kroz njega je vodio put uz more prema još jednom starom gradu koji je bio veći, naseljeniji, ali, jednako tako, pun duha i ljepote davnih i slavnih vremena. S godinama, i taj mali kameni grad počeo se obnavljati. Doseljavali su i novi ljudi. Oni koji su prepoznali njegovu svevremensku ljepotu i vrijednost. Kuće i ulice dobivale su novo ruho. Jedna po jedna. Tako je grad, malo po malo, ponovno oživio. Oživjele su njegove tarace, nakon dugo vremena otvorene su škure na prozorima. Novi život ulazio je unutra, stari kamen zasjao je novim sjajem.
Poslije dugo vremena, jedne sam se večeri našla ondje. U gradu koji je u meni budio posebne osjećaje, dozivao mirise i boje nekih vremena koje sam pomno bilježila u spomenaru svoga života. Poznavala sam njegove ulice od ranije, ali ovaj put ostala sam zadivljena njegovim novim sjajem. Šećem uskim putem uz more, na otoke se, uz romantičan treptaj svijeća na stolovima restorana, pruža veličanstven pogled. Na površinu čudesnog plavetnila pada sumrak. Poseban, obojen u milion nijansi i odbljesaka. Sve je kao u bajci.
S trga se čuju zvuci klapske pjesme koji se stapaju sa ljepotom starog zvonika, pod kojim se pjevaju pjesme toga kraja, kako bi od zaborava otrgnuli i sačuvali našu tradiciju, baštinu i običaje.
Zelenilo palmi čije se raskošne krošnje ogledaju na površini mora čistog poput safira, oleandri …. Svaki kutak doziva posjetitelja, putnika namjernika da zastane, sjedne i uživa u ljepoti kamenog grada, u čaroliji mirisa mora i soli, u pogledu koji ništa ne može nadoknaditi. Pogled na čarobne otoke u daljini, od kojih će vam svaki ispričati svoju priču. Koja traje …..

***