Biografija:
Rođena 1950 u Strugi, Sv.Đurđ, Ludbreg. Školovala se u Sv.Đurđu i Zagrebu. Završila srednju Ekonomsku školu u Zagrebu. Sada u mirovini živi u Dubravici kraj Zaprešića.
Binliografija:
Piše poeziju i kratke priče na hrvatskom standardnom i kajkavskom jeziku. Objavila 4 zbirke poezije: “Čarolija Sunca”2008. ” Vu srcu mi kaj spi “2011. “Kap ljubavi daruj mi Bože”2014. i “Vrček živlenja”2017. Uspješno sudjeluje na Natječajima poezije u Hrvatskoj pa su joj pjesme objavljene u Krapini “Recital kajkavske poezije”, u Zelini Recital suvremenog kajkavskog pjesništva “Dragutin Domjanić”, Mariji Bistrici-Recitali ” Željka Boc” i “Josip Ozimec”, Adamovcu- Recital “Pod murvu na krče”, Bedekovčini “Susret riječi”, Modrovcu “Srce Isusa i Marije”, u Zagrebu- Hrvatski Sabor Kulture-prva nagrada za dijalektalno pjesništvo 2015.-Plaketa “Mihovil Pavlek Miškina”, u Ludbregu -Književni natječaj Radio Ludbrega i “Vrelo nadahnuća”, u Zagrebu “Kaj u Kustošiji”, te u Webstilusu u Zagrebu. Uz navedeno objavila je dvadesetak pjesama, ljubavne i duhovne poezije na Internacionalnom Web Magazinu za poeziju “Sketchbook” na engleskom jeziku. Jednako tako uspješno piše i haiku poeziju sudjelujući na domaćim i međunarodnim natječajima. Objavljeni radovi u Krapini “Dubravko Ivančan”, u Ludbregu “Haiku susreti-Ludbreg”-druga nagrada 2017, Kloštar Ivaniću- “Kloštranski haiku susreti”, Ivanić Gradu, “Iris” i “Bučijada”-prva nagrada 2017, Delnicama”Haiku susreti”, Rovinju “Pozdrav proljeću”-druga nagrada 2015, na Internetskom magazinu “Diogen”- druga nagrada, na Internetskom magazinu “Sketchbook”, na te na japanskom Natječaju “V.Devidé”- pohvaljeni radovi 2013 i 2015. Njeni radovi su uključeni u antologiju hrvatskih haiku pjesnika 2008.2018. “Nepokošeno nebo 2”
***
STOJEĆA HODALICA NA ZIDU
Vrat mi se ukočio od nepravilnog držanja
gledajući na sat
Kraj smjene
Znoj uf taj znoj vlaži sve više radnu majicu
i opet lice okrećem stojećoj hodalici na zidu
Gotovo i točka i deset minuta do kraja smjene
Ravno kupaonica tuš osvježenje
hladna voda vruća voda još koji mlaz
kao nov spreman za nju
Trčeći sedam minuta evo njezine zgrade
Imam sreću ulazna vrata su otvorena
pa po dvije stepenice skačući do petog kata
Mobač u ruku nazvat ću je da sam tu
da me čeka
Javlja se i govori mi
– ne dolazi mi više gotovo je vrata stana zaboravi –
I bip bip bip gotov razgovor
Pitam se na koga se sad puca
i koji su joj argumenti
Kada ću to saznati? Spuštam se niz stepenice
Doma, zar doma? O ne! Ovaj šok nije za
nositi doma u zatvoreni prostor
Treba mi povjetarca i bose noge
Vidim ispred sebe mirno zeleno-plavo jezero
Sandale u rukama i besplatna masaža pijeskom
Žulja me među prstima i hodam čas vodom
baš muški hodam čas pijeskom i vodom
ohlađen osviješten spreman za sutra
ali ne za nju
***
GDA BI SE LETA VRNULA
Gda bi se prežmikana pretekla leta
dokuturati nuzaj k meni mogla
da bi znova počela
svoje živlenje po novem krojiti
Nebi več ostavila niti skrajčec
podravske rodne grude nikomu
niti zipku škroplivu od moje Drôve
Nigdar več nebi štela
od doma rodnoga drugam nekam prejti
zapustiti hižu kak bogeču staricu prignjenu
Niti za kakve peneze več vu tuđini
svoju nostalgičnu bol trpeti
Srcu navek fali
topli kut vu hiži
prfka korica kuruznuga kruha za cuclati
lepa kajkavska reč koja ti dušu grije
sprhnjeni pocek nek je tvoj
samo da nabuš več bil tuđi sluga
Od srca bi svoju zemlu orala i sijala
Tu se meni šume v zelenim kiklami njišeju
pole zlatorodno i ledine dišeče počivaju
nebo čisto kak plavo morje se glanca
sonce žareče kaj se budi i skrivle
nuz kalničke brege kak zrela naranđa
i vračljivi se veter furt kak pastir šeče
Vu zimi gda gliboki beli sneg curi
natiščeju se trogi od dečice vesele
Moja bi duša navek srečna tu bila
na zimski beli ponjavi
gde su nam rulili i hukali
vu zmržnjene ručice
babice i dedeki naši stori
***
POTLAM DEŽĐA
Zodnji oblak još se scedil
črez tri dneva kaj curi
Predvečerna tenja sonca
kak ftič na jedno joko škilji
Sparina se z blata zdiže
ščipleju se čoveče vabeče nade
javčeju zgrižnjeni koreni
Noč se g zemli stisnula
na zbuđenom vetru
jablani svojim krunami
dotikavleju zvezde viseče
vehami friškaju zrok
Budi se zorja vu megli
na jeziku zvuzlane reči
kak iz pepela zviraju
vse dok vetropirna svetlost
ni presekla tu sivosmrdeču firangu
Stepavaju se nedospanci
kak cucki pošpricani zdnenom vodom
znovič k sebi stiščeju novoskrojeni den
naheklan od trnja i rojži
***
ZDENO SRCE
Ne smili se radost
na vsako srce pokucati
zvuzlane konce od fčutki
vu ravne žile speglati
Na krilima jastreba
na vrt svetlobe telo spustiti
kak bi lahor misli rascvel
Slaviček veselom pesmom
dušu razbudil
Angeluš z molitvom ga tešil
tamjan nad plučima dišal
Samo da bi nešče na zdeni vanjkuš
žarkočrlenu rožu prislonil
Veliju da vsako živo stvorenje
nežnost i toplinu išče
Nekaj da bi se pri zvirku duše spremenilo
nek zmržjeno srce znovič zakuca
Jerbo teško mu je
če vse okoli njega
sončece nasmehnuto greje
samo po njemu curi
gusti zdeni dežđ
z nebeske vedrine
***
U AMBISU
Ušutjeh …
ostadoh bez riječi
potisnuta u bezvrijednost
uvučena u amforu stida
zabrtvljena čepom morala
poput boce šampanjca
bačena u more
Bolje ne mogah poželjeti
po slomu duše moje uzdrhtale
nego postati tajnovita putanja
u svom postiđenom bitku
Poželjeh sitni trak svjetlosti
u tminu tog bešćutnog ćupa
i naći malo prozirno okno
da si dušu tješim životom mora
bezbrižnim ribicama i algama
gledajući zlaćane zrake sunca
koje se lome u plavim dubinama
Ljuljam se na morskim strujama
poput zatvorene školjke
u kojoj nitko neće pronaći biser
niti svoju sreću
Ja sam bezvrijedno biće
tražeći malu iskru svjetlosti
nesigurna dali ću ikada više
udahnuti miris ruže miljenice
i hoće li me itko potražiti
u ambisu zatočenu tugom