Stipo Lučić (Luci)

1545927_10201182172108244_1313254987_nBiografija:

Stipo Lučić rođen 06.11.1958.god. u Bugojnu. Sa zavrešenom gimnazijom i dugogodišnjim radom bavio se hunabitarnim radom, predsjednik udruga prognanika, voleonter u nekim karitativnim udrugama, otac četvoro dijece, dida dvoje unučadi, trenuto živi u Brdovcu, Zaprešić. Literarni pokušaji još iz osnovne škole, preko gimnazije, a u zadnje vrijeme uz poeziju piše i prozu, kratke priče te ima nekoliko radova u drvetu.

Bibliografija:

Poezija ubjavljena na internetskom portalu za kulturu- Hrvatski glas Berlin- , kao i proza u obliku kratkih priče. Sve pjesme objavljene su na fb stranici Kultura snova.

 

Sve sebi

U ona, ne tako davna vremena,kada se živjelo teško i sretno, od rada svog i svojih ruku i kad bijaše za dati a i uzimati živjeli su ljudi, slični današnjima. Davalo se i uzimalo sa stilom, a ljudi su bili više ljudi i Cigani su se još uvijek zvali Cigani, a ne Romi.
Ciganka Đana ciganski vrijedno je živjela, obilazeći sela i gradove, više posjećujući bogate kuće i počesto zaobilazeći one sirotinjske. Znala je Đana sve tajne osnovnog ciganskog zanata i dobro je prolazila kod svih, a naročito je bila dodvorljiva bogatijim težacima i gazdama, jer u gazdinskim kućama đubreluci su bili veliki, a bome gdje su đubreluci veliki tamo je dosta stoke, a gdje je dosta stoke dosta je i zemlje a kuće su pune hrane i svega potrebitog jednoj ciganki. Znala je Đana i kad je obično ručak u pojedinim bogatom kućama, znala je mudro sjesti na onu strnu sofre na koju je kuća nageta i na koju se masnoća slijeva, jer u ona vremena masnoća je bila na cijeni, ne kao danas, smetnja i teret. Znala je Đana izabrati i najbolji komad mesa sa tepsije, ne najveći jer je u takvome kost, a bome ni najmanji, a krompire je uvijek birala one srednje, jer veliki su malo nepečeni, a mali izgore. I bila je vješta iščamčiti sve, svojom ciganskom umilnošću i dodvoravanjem svakome i potvrđujući svima.
Ono po čemu je Đana bila poznata je njena umjetnost slušanja drugih i uvijek je na kraju tuđih ili svojih govorancija imala sebi svojstvenu izreku: -Sve sebi-
Bila se namećila i udomaćila u jednoj bogatoj težačkoj obitelji u selu podno planine. Navraćala je često, dobijala i odnosila hranu, žito, grah, kruh i sve drugo što dobije. Ni čeljad nisu bila škrta i trpili su je i podnosili, a ona se umilila svima, strom, mladom, djeci i svi su davali ponešto, ponekad i kriomice od drugih. Samo je gazdarica Hajka, na sve gledala poprijeko, na prepune ciganske zavežljaje pod kojima se Đana savijala odlezeći preko izgaženog i blatnog dvorišta na seoski put i zahvaljujići se, sve dok ne zamakne.
I kao u svakoj priči i svakom životu, postoji netko kome se tijek životnih priča ne uklapa u vlastite želje i potrebe, a kadar je uticati na njih. Gazdarica Hajka, majka već odraslih i jakih, dvojice sinova i već skoro baka bila je od onih žena koje žele biti sve i u svemu. (Danas bi rekli margarin, jer se u sve miješa.)
Dijadila joj Đana svojom, što lažnom, što iskrenom umilnošću, a još više joj omrznula zbog bogatstva koje odnosi pod čergu Ciganinu i hrpi Cigančadi, zamrzila je zbog pažnje koju Đani čeljad poklanjaju, zamrzila je zbog…….I donese odluku Hajka, rješit će se ona Đane, na podmukli način, otrovt će ju. Dugo je pripremala i čekala priliku, otrov je bio na sigurnom mjestu, pripravan.
U međuvremenu je stiglo ljeto, težačkih radova izobilje, a najteži su bile kosidbe trava u polju, a onda su slijedile planinske livade. Kako se onda običavalo, odlazilo se u planinu i nosila se hrana i namirnice za par dana, dok se sve ne pokosi, jer pola dana hoda je bilo do tamo. Tako je gazda , čovjek u godinama i dobroj snazi opremio sinove kosama , brusovima i vodirima, majka Hajka toplom odjećom, jer planina je noću hladna i naspremala hrane i namirnica da imaju dok ne pokose. Te godine trave su rodile dobro, pa se otac i sinovi zadržaše dva dana duže nogo su planirali, a kosidba je bome najteži posao, izgladni se, hrana se pojela, a nema se porašta silaziti u selo, nego odluče sve pokositi pa kući. Jer svatko može bez hrane jedan dan, makar i kosio. A planina nemilosrdna i nenaseljena ne nudi baš hranu na svakom koraku.
Tih dana Ciganka Đana pohodila je selo i bogatu gazdaricu Hajku i opet je umilno i pokorno prosila hvaleći sve u nedogled. Začudo, ovj put ju je gazdarica dočekala vesela i raširenih ruku. Đani je bilo malo čudno, jer obično je bila namrgođena i ljuta, no znala je Đana sve otrpiti. Ponudila je Đani dva slasna kolača, na čuđenje i iznenađenje, ne shvaćajući da je dobila otrovan poklon. No spremno je pospremila kolače u ciganske krpe i zavežljaj zahvaljujući i hveleći po tko zna koju put i veličajući gazdarici i njenu dobrotu. I Hajka se usput požali kako joj sinovi kasne sa planine i kako se brine za njih, ali eto je trava rodila pa se trud isplati.
Sve sebi! Zaključila je razgovor Đana i pod zavežljajem preko dvorišta zamakla na prašnjavom putu zahvaljujući sve dok je znala da gazdarica čuje, odlazeći planinskim putem u drugo selo.
Na putu koji vodi sa planine srela je gladne i umorne gazdaricine sinove, kako se vraćaju sa planine. Vesela i razgovorljiva Đana započela je razgovor pitajući sve i svašta , za trave, za oca, za…rekli su da je otac ostao malo raskopati sijeno a da su oni mrtvi gladni i da žure kući nešto pojesti i da će jedva do kuće od gladi. Slušajući, Đana spremno posegnu rukom u cigansku torbu vadeći dva kolača zamotane u krpe i spremno ih ponudi mladićima, napominjući kako to i jesu kolači njihove dobre i darežljive majke. Stasiti momci malo su se nećkali, ali glad očiju nema, pa su spremno pojeli kolače zahvaljujući pri tome Ciganki Đani.
Sinovi moji, to je svakako vaše, vaša majka napravila i darovala ko sebi, sve sebi. Eto vidite ne govorim ja uzalud, da da čovjek sve što radi, sebi radi. I još jednom na pozdrav stasitih nomaka odgovrila otpozdravljajući, sve sebi sinko

Iz uspomena na didu Stipicu
Stipo Lučić

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *