Tea Vrsalović Mušura (Bubimir Djevojka)

P2280067Biografija:

Rođena u Splitu, nedavno mi je izdana prva zbirka pjesama Vatra ljubavi, zastupljena sam u tri antologije: svim na zemlji mir, Tebi pjesmom za Valentinovo te u glas balkana 2015

Bibliografija:

Vatra ljubavi, Glas balkana, Svim na zemlji mir, Tebi pjesmom za Valentinovo

 

JOŠ JEDNA DALEKA
Zaspala je majka, kraj kamina užgana
Skute je svoje uz sebe privila
Ruke je uza se prislonila
Ne bi li se izmolila i posljednja molitva
Svjež je trag na obrazu njenom
Što ga je ostavila suza pri pomisli samoj
Kada srce razapela bi tuga
Nasloni mati tako glavu svoju
Na stolicu prašnjavu i staru
Sklopi oči umorne
Životnom ljepotom ispunjene
Teške su bile godine njene
Otkad je živjela mladosti snene
Otkad zadnji puta
Mirisala je ruže
Otkad je zadnji puta
Pisala pjesme tužne
Zapamtila je mati svu ljepotu u životu
Posebnu jednu
Kojoj posvetila je
Jednu tužnu notu
Zapamtila je mati sve
Ljubav zbog koje noću bdila je
Ljubav što je rasla ispod srca
I ljubav zbog kojeg ono samo kuca
Na licu ocrtavaju joj se godine
Od starosti turobne
Ali mati je jedna za nju se i umire
FILM

Pokaži mi put
I ono što svijetli
Pokaži da cio
Svijet na dlanu
Nosit vrijedi

Pokaži mi ono
Što ljude pokreće
Ono što ih motivira
Na povremene rijetke emocije

Spusti platno bijelo
I pusti film
U kojem ljudi
Srca velika
Pomažu drugima
Bez motiva bezvrijedna

Stisni stop na
Isječke kratke
Gdje pomoć jedne duše
Ne mjere
Zlosutne karte

Dopusti mi da dotaknem
Pa makar i na platnu
Onu rijetku
U trenutku uhvaćenu
Sliku dobrote
Što ju rijetki nose
U srcu svome

Dokaži mi da
Vrijedi živjeti
Pa makar i u filmu
I kratkotrajnoj iluziji

Molim Te šapni mi
Da ono što živim
Vrijedi zapisivati
I u jedan mali stih
Srce svoje raspršiti

Neka i drugi vide
Što znači voljeti
Neka znaju da i mene
Može zaboljeti

Podari mi osmijeh hrabrosti
Da među sitnim dušama
Mogu lakše koračati

A kad platno
Zamukne
U zagrljaju Tvome
Mir ću isplesti

PISMO DVAJU DUŠA

Plakalo je nebo
U tihim noćima
Plakalo je za tim divnim
Zelenim očima

Suze je skrivalo
Zvjezdanim plaštom
Pismo je pisalo
Olovkom tankom

Nitko nije znao
Zašto baš nebo
Plakalo je tiho
Plakalo je snažno

Možda jer tamo na usnulom mjestu
Pokraj zore
Gdje ne rastu ljubičice nove
Tamo gdje leže duše dvije ove
Iste jačine
I iste boje

Možda zbog njih
Nebo ne pušta
U mraku
Zvuk divlje sove

Možda samo želi
Da rastu u zagrljaju
Pored istog placa
Na kojem nekoć
Kucala su srca
I od neba jača

Sad zajedno duše
Pismo sastavljaju
Da samo
Jednom se voli
Jednom umire
I da samo jednom u životu
Zbog ljubavi velike
Nebo svoje note izbriše
ZAVJESA MRAKA

Ne želim zadirati u prošlost
Jer prebolno je
Pomicati zavjese satkana od mraka čipkane
I dirati po površini hrapavoj
Vode duboke

Ne želim otvoriti prozor stari
I uplesti se u mrežu novih laži

Ne želim pored prozora otvorena
Gledati plamen
Kako dogorijeva
Pod mojim prstima

Govorim sebi što sve ne želim
Tješim se da samo teško je
Riječi u djela
Voskom da su stopljene

Ne želim opet puzati
Pred tobom i pred ljubavi
Srcu bolno je
Na tvoje ime iznova se opeći

Životne muke tješe me
Bit će bolje ne daj se
No ono ne zna
Kako teško je
Opet rasprostirati prazne postelje

I kako je čekati ljeta sparna
Pored vode sumorne

I kako teško je
Sama snivati
Pored vatre rasplamsane

JOŠ JEDNA DALEKA
Zaspala je majka
Kraj kamina užgana
Skute je svoje uz sebe privila
Ruke je uza se prislonila
Ne bi li se izmolila
I posljednja molitva

Svjež je trag
Na obrazu njenom
Što ga je ostavila suza
Pri pomisli samoj
Kada srce razapela bi tuga

Nasloni mati tako glavu svoju
Na stolicu prašnjavu
I staru
Sklopi oči umorne
Životnom ljepotom
Ispunjene

Teške su bile godine njene
Otkad je živjela
Mladosti snene

Otkad zadnji puta
Mirisala je ruže
Otkad je zadnji puta
Pisala pjesme tužne

Zapamtila je mati
Svu ljepotu u životu
Posebnu jednu
Kojoj posvetila je
Jednu tužnu notu

Zapamtila je mati sve
Ljubav zbog koje
Noću bdila je
Ljubav što je rasla
Ispod srca
I ljubav zbog kojeg
Ono samo kuca

Na licu ocrtavaju joj se godine
Od starosti turobne
Ali mati je jedna
Za nju se i umire
ZAGRLJAJ NEZNANCA

Rano se bude vjeđe moje
U zagrljaju tuđem,
Dane broje

Nije lako kraj njega spavati
Nije lako ime mu pamtiti
Lagano on svako jutro
Kosu mi miluje
Miriše svako njeno uvenulo korijenje

Stoga svako jutro pitam se
Kako mogu dalje bez tebe
Toliko me sputavaš
A opet toliko daješ

Teško zamislit život je
Bez tvoje slike
Bez posebne jedinke
Kojoj ime teško pamtit je

U tvom zagrljaju ja sam sigurna
Čuva me od svih ružnih uspomena

U njemu pronašla sam sebe
Iako zbog tebe
Nikada neće venit vene

Pa postelja bijela
Sada prazna nije
Tamo nekoć gdje bio si ti
Leže tihe ruže snene

Zagrljaj neznanca
Grije me
U naručju njegovom
Provodim noći besane

I znam da nebo pita se
Zašto kod njega
Tražim utjehe

Zašto više volim njega
Čovjeka bez prezimena
SOBA ZRCALA

Prašnjav je pod
U sobi ovoj
Golih zidova
Gdje jeka je najtiša

Zrcalne kvake na vratima
Šapuću vjetru
Par usmljenih stihova

Pod krovom prozor otvoren
Kišu doziva
Smije se, pa plače
Eto tek tako
Da kaplje nisu jače

Pjesme zvijezde vanka pjevaju
Mjesecu što dozriva
U zoru najraniju

A ja, ja samo slušam
Šapat školjaka
I lagane povike valova

Sjedim na sred sobe prašnjave
Zrcalima okružene
Što pružaju mi ruku svoju
Da praviju tešku ranu moju

Diraju me, miluju
Sa vjetrom i olujom
Pjesme pjevaju

Šapuću mi, šapuću
Uspavanku malenu
Zrcalnim prstima vjeđe mi zatvaraju

Pa opet bude me
Svilom pokrivenu
Nasred mraka
Glasnu jeku smiruju
UPOZNAO SAM HANNU

Rana jutarnja buđenja
Još uvijek mirišu na nju
Moju dozrelu
višnju crvenu

Tamo pored drveća
Na ledini
Od mraza smrznuta
Svojim bijelim rukama
Gladila je travu žilavu
Što još uvijek
Iz korijena raste
Na tom istom mjestu
Istu travu uvelu

Nema dana ,a da se ne sjetim
Hanne moje i
Onih uskih minica
Što ih je posebno
Za mene oblačila

Moja Hanna
Živi u mom snu
Mršavih bijelih, koljena
Još uvijek gladi
Travu onu
Žilavu, oronulu

I čujem samo
Kako zove me
Kako sa usana
Izgovara moje ime

I samo mi treba
Da budem sa njom
Sa svojom Hannom
Preljepom
BRAK
O moj živote
Što tamne sjene bacaš na mene
Gađaš me strijelom dobra i zla
Imam osjećaj ponekad da vičeš
Da idem do vraga

Stalne svađe i prepirke
Zauzele su mjesto
Pored moje sjene

Igraju na karte sigurne
Tako mi i dvoje djece uzele
Ne daju mi ni suzu da pustim
Za vrat me drže dok krv ne izustim
Sama bol i krikovi
U to su mi brak pretvorili
Nigdje sreće i veselja
Samo suza tiha nijema
ZATVOR

Imam osjećaj
Imam osjećaj
Da vrištim na sav glas

Imam taj osjećaj
Zbog kojeg ponekad u sobi
Stojim cio dan
Samo da ponekad vrištim na sav glas

Suze teku polako
Ne baš lako
Teku kao rijeka
Teku,ali bez ikakvoga lijeka

Vrištim u sebi dok svi u me gledaju
Osmijeh stavljam, ali suze samo padaju
Pobjeći želim , ali izlaza nema
Duša zarobljena
Prepolovljena
U ovoj koži kao u zatvoru
Ostavljena
ONA

Bože ona samo dijete je
Ne dozvoli da sa sobom
Ostavlja godine

Ne daj da ju ruke njegove
Unište prije nego što duša procvate
Neka srce i dalje tuče
Neka ne nosi sa sobom
Teret boli
Ma neka život sa sobom ne vuče

Krvava ta koljena
Stalno je iznova dizala
Iako uplakana suze je
U njidrima skrivala

Oprosti joj Bože za grijehe sve
Mlada je bila neka sazrije

LJUDSKE RUKE

Svašta čovjek može s njima
Da gladi,
Dira, miluje,
Rukama tuđu dušu
Da siluje

Toliko dobrote
A i zla
Ljudska ruka može da nacrta

Da od nevinoga strada
A i da zbog nje druga duša
Da nastrada

Mogu ljudske ruke sve
Od nas načinit kraljeve
Ili da zbog njih
Postanemo lopovi tuđe sreće

Mogu one uistinu sve
Nevinu životinju ljubiti
A opet istu tu i ubiti
Ljudske ruke su vam to
Od Boga i vraga začeto

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *