Vida Herga

IMG_9235-2

Biografija:

Vida Herga, rođena 1956. godine u Sanskom Mostu, BiH. Nakon završene gimnazije dolazi u Zagreb, u kojem ostaje do 2000. Nakon toga se seli u Sloveniju, gdje i danas živi.

Bibliografija:

Do sada objavljivala u zajedničkim zbirkama: Pesem.si (Slovenija), Paralele (JSKD Slovenija), Webstilus (Zagreb), Dotknuti stihom, Stihom ispisujem dušu, More na dlanu (Kultura snova, Zagreb). Samostalne zbirke: Tihi odjeci 2003. Nad obzorjem srca, 2005, Porađa zemlja, 2014

Porađa-zemlja

Cvrkut ljubavi

Iz oblaka
romore kiše
proteklih svjetova
i slijevaju se
u sva ispisana slova
čovječanstva
u sve kljunove
morskih galebova
u sve putujuće barke
beskrajnih oceana

iz tvojih očiju
ponovo treperi
proljeće
ljubavi
u tvojim očima
ponovo se budi
zaspali san
ispletenih ruku
Sarkofag djetinjstva

Lišena metaboličkih
poistovjećivanja
u nerođenim vrtuljcima
novog pogleda
osluškujem nježni ptičji pjev
iz sarkofaga
upropaštenog djetinjstva
umotanog posteljicom
noseće majke

tko sam i što sam
na ovom izvoru
koji je odnio radost
orgazmom zapaljenog začeća

sazrijevanja u utrobi majke
koje je unakazilo prvi plač
i raznijelo ga
po još neispisanim memoarima
zemaljske prolaznosti
Veliko Ništa
dani su nestajali u slici
koja je iz svoje dubine
odašiljala jedno veliko…
… ništa.
taj ništa je imao bezbroj
nijemih krugova
koji su ga usisavali
kao galaksija svoje planete.

vremenom je taj ništa
postao spasonosni zov
žmirkajućim zvijezdama
koje su se sve više
palile u njegovoj glavi.
one su mu htjele
nešto obznaniti
ali on ih nije razumio.
osjećao je samo
kako je sve manje
neophodna tamnina
njihovog sjaja
tamnina bez koje zvijezde
ne bi bile više zvijezde.

neko opraštajuće komešanje
miješalo se s tim
zvjezdanim nebom
kroz koje je plovio
i uvijek ispočetka nestajao
u krugovima
koji su mirisali na topla njedra
davno izgubljene Majke.
iz tog velikog ništa
nicao je novim životom
dok se kao sam On
nije otvorio
beskonačnom svjetlu
i plamenom zapaljene svijeće
krenuo prema njemu
Nosači cvjetnih prahova

Proljetne kiše ispiru stare tragove. Nosači cvjetnih prahova napuštaju oplođene barke. Nebom kruži galeb. Raspojasan i slobodan tješi isparavajuće suze iz valovitih uvijanja mora. Mašem iz oplođene barke davnim dozivanjem majke, toplim mirisima jutarnje bijele kave, prepečenog kruha, svježe mućenih jaja sa šećerom i onim: jedna žlica tebi, jedna bratu, pa opet tebi, pa bratu…
Zatečena zaostajem u žarećoj krvi prstnih jagodica, u neznanoj proizvodnji misli s nečitljivim odgovorima, koji nas kao starce uspavljuju i u barkama oplođenih cvjetova uvijek ponovo rađaju.
plodi se život
ritmom majčinog srca
pulsira Zemlja

Lagala sam se

U bjelini borovih iglica spava zamrznuto proljeće uspomena. Vatra u kaminu pucketa radosnim sjajem.
Sitne pahuljice tajnih očiju svemira šapuću o istinskoj ljepoti svijeta. Vatra osluškuje… dodiruje se, praiskonskim oblinama postanka. S njima sam. U njima. Svijetlim. Pucketam. Dugo već nisam ovako svijetlila. Mislila sam da jesam ali sada znam da nisam. Lagala sam se. Da preživim s osmijehom na licu. Da ne umnožavam bol i ne rastužujem tebe.
pršte pahulje
iz toplog čajnika
miriše lipanj

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *