Vlasta Marinić-Kragić

25.03.15.

Biografija:

Rođena sam u Sinju 1958.godine.U Imotskom sam završila osnovnu školu i gimnaziju. U Splitu sam diplomirala na Ekonomskom fakultetu. Pjesme sam pisala u gimnaziji i kasnije u slobodno vrijeme.Objavljujem ih na internetu i u zajedničkim zbirkama. Udana sam i majka dvoje odrasle djece.

Bibliografija:

Zajedničke zbirke pjesama: “More na dlanu”2012. i 2015.,”Dodiri duša” 2012. “Stihom ispisujem dušu 2″ 2014.,”Tebi za Valentinovo” 2015.,”Antologija facebook pjesnika- prva u svijetu” 2015.

 

Ti si moj san

U tvojim sjajnim očima plamti
Nesalomljiva životna radost.
U tvom glasu ja čujem šum valova,
Šumor vjetra, šapat kiše.
Tvoje ruke, prirodne i nježne, suzdržane,
Odaju tvoju dragost.
Ljubav prema svijetu, ljubav prema prirodi,
Ljubav prema životu, utkana je u tvoje snažno srce.
Ti si slobodan, neizvještačen, raskošan, zanosan, ponosan.
Koračaš čudesnim stazama života, ne osvrćeš se.
Ploviš po modrim dubinama, plivaš,
Roniš poput dupina, osvajaš moje srce.
Ti si moj vitez i moj kralj.
Ti si moj dupin i moj san.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Šetnja

 

Hodam nepoznatim ulicama.
Gledam sretne ljude
Široko otvorenim zjenicama.
Penjem se strmim stepenicama.

U nijemoj sadašnjosti nestaju
Moji uzdasi očaranosti.
Obuzima me me osjećaj
Bespomoćnosti.

Beskrajna osjetljivost.
Oči mi ne blistaju,
Duša mi ne treperi.
Samo mi se srce umiri.

Tajanstveni povjetarac
Budi mi uspomene,
Bezimene, okrunjene,
Bez sjene…

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Danas

Tisuću demona neće me pokolebati.
Vjerujem u sebe.
Razočarenje tek na kraju dolazi.
Imamo dovoljno vremena.
Do tada ću te voljeti.
Ne zamjeri mi.
Tvoje lice, tvoj glas i tvoji pokreti,
Dok slijedim jutarnju rutinu,
Moje srce će ispunjavati.
Danas ću te voljeti…
Znam.

Sutra ne dolazi nikada.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Predvečerje

Avion obasjan suncem preletio je iznad grada, u predvečerje, dok je moj pogled pratio let galebova.

Na nebu, iznad moje glave, jedan je galeb napravio krug i lagano zamahujući krilima odletio na jug, prema moru. Drugi je, pak, jednako zamahujući krilima, u niskom letu, odletio na istok. Vidjela sam i jednu usamljenu lastavicu…

U sjeni, gdje opušteno sjedim, nema sunca i puše hladni povjetarac. Njiše mlade grane vinove loze, tek prolistale. Kraj mene svira muzika – Simon & Garfunkel. Lijep je ovaj pogled u predvečernje nebo koje je još plavo dok bijeli oblaci plutaju po njemu mijenjajući oblik. Čas su prijeteći poput morskih pasa, čas su privlačni i nježni poput bijelih zečeva. Volim gledati to čudesno mijenjanje oblika sve dok ne postanu sasvim sivi ili dok se ne rasprše.

Obožavam gledati nebo u predvečerje, i premda se smrzavam, ja uživam…

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Predvečerje II

Dok u samoći razmišljam o tome zašto ljudi često žele biti ono što nisu i zašto često žele imati nešto što nije njihovo, gledam nebo na kojem nema nijednog oblaka, nijednog aviona, nijedne ptice. Ni daška vjetra nema. Tik iznad mene proletje jedna lastavica. Toplo proljetno veče se polako spušta na grad…
Pitam se gdje je odgovor na to pitanje. Možda upravo u ljepoti daljine, u ljepoti nečeg nedotaknutog, nečeg nedostižnog, nečeg nedokučivog. Pitam se, dok razmišljam ovako udaljena od ljudi, nije li upravo ta fatalna privlačnost daljine uzrok naših jadnih želja. Čim se približimo cilju, ljepota počne blijediti.
Noć je pala na grad. Bijeli oblaci su se pojavili na nebu. Nema mjeseca, nema ptica, nema aviona… ni daška vjetra. Mir…

 

Autor: Vlasta Marinić-Kragić