ZDRAVKO ODORČIĆ

ZDRAVKO ODORČIĆ (2)

BIOGRAFIJA:
ZDRAVKO ODORČIĆ
Dramski pisac, redatelj, romanopisac i pjesnik rođen je u Osijeku 1951. godine.
Živi i radi u Zagrebu.
Napisao je 12 drama od koje su mu 9 izvođene u raznim off kazalištima.
Koncertno mu je zvođena drama Zatvorske cimerce u KIC-u Zagreb
U Osijeku 1992. godine osniva prvo privatno kazalište u Hrvatskoj.

Svoje predstave je i režirao te surađivao sa niz velikana hrvatskog glumišta od Fabijana Šovagovića i Pere Kvrgića do Marije Kohn, ali i glumcima mlađe generacije kao što su Velimir Čokljat, Jansna Odorčić i Goran Grgić, Saša Anočić i dr.
Uradio je nekoliko kazališnih dramatizacija te iste režirao.

Ustrojio je privatnu televiziju TV Osijek Plus početkom Domovinskog rata i bio njezin urednik.
Na online radio mačkamama uređivao i vodio popularnu emisiju ljubavne poezije.

Napisao scenarij i režirao dva dokumentarna filma za istu TV koja su nažalost nestala u vihoru rata.

Jedan je od petoricee osnivača Osječkog ljeta mladih kao kazališni voditelj u Studentdskom centru u Osijeku.

Bio je umjetnički ravnatelj Teatra veterana krajem osamdesetih i početkom devedesetih te je kazalište njegovom zaslugom dobilo Povelju za rad kazališta u ratnim uvjetima koje je dodijelilo Udruženje dramskih umjetnika Hrvatske i Hrvatska radio televizija.

Pokretač je mnogih kulturnih projekata i manifestacija. Kao dugogodišnji ravnatalj Kulturnog centra u Bilju (Osijek) pokrenuo je niz kulturno.turističkih manifestacija kao i međunarodne Etno susrete.

Sudiomik mnogih međunarodnih manifestacija od koje je nedavno kao 21 izabrani književnik
iz Europe bio sudionhikom Lirikonfesta XXI u Velenju, Slovenija.
Nekoliko pjesma su mu prevedene na engleski, slovenski, makedonski, češki, grčki i arapski jezik.

Urednik je 60 -tak zbirki poezije u izdanju Kulture snova iz Zagreba
Pjesme mu izlaze u tiskanim i elektronskim hrvatskim književnim časopisima kao i u časopisima bivše Yu.
Književna Rijeka
Majdan
Elektronski časopis Libertes
i mnoga druga
Zastupljen je u petnaesetak zajedničekih zirki poezije.

Osnivač je KULTure sNOVA u Zagebu i online Radio snova.
Organizator Međunarodnog Pjesničkog Festivala „MORE NA DLANU“
Organizator Međunarodnog pjesničkog karavana
Suorganizator je 1. Gornjogradskog književnog festivala u Zagrebu

Član je:
DIOGENA – Sarajevo
Matice hrvatske
Član je Hrvatsko Društvo Dramskih Umjetnika.

Živi i radi u Zagrebu.

BIBLIOGRAFIJA:
U raznim časopisima objavljivao je pjesme za djecu i kratke priče.

Prve pjesme objavljene su mu u zajedničkoj zbirci „19 IMENA 72“ još davne 1972. godine u izdanju „Revija“ – Osijek.
Matica hrvatska – Podružnica Osijek izdala mu je roman „LEGA, NE KUŽIŠ“ i pet dramskih djela pod nazivom „PET DRAMA“.
Početkom godine 2012. izlazi mu prva zbirka poezije „KORAK DO RAJA PAKLU IZMIČEM“
Druga zbirka pjesama „ĆUTIM TVOJE ŠAPUTANJE“ veljača, 2013. hrvatsko izdanje
Druga zbirka pjesama „ĆUTIM TVOJE ŠAPUTANJE“ ožujak , 2013. srpsko izdanje
Druga zbirka pjesama „ĆUTIM TVOJE ŠAPUTANJE“ travanj , 2013. slovensko izdanje
Treća zbirka pjesma „LJUDI SE KIŠOM MIČU“ – kolovoz, 2013.
Četvrta zbirka pjesama „ČUVAM GTE SOPOD SVOJE TOPLE KOŽE“ , siječanj 2015.

Izvođene drame i monodrame:
1. Čovjek, pas i mačka, monodrama
2. Sodoma i Gomora, drama
3. Čerge, drama
4. Paukova mreža, drama
5. I Majka Marija je majka, monodrana
6. Čuvaj mi sina na Nebesima, momnodrama
7. Muke jednog postolara, dječja komedija
8. Na vrhu igle, drama
9. Kod Julke, monodrama

KORAK OD RAJA PAKLU IZMIČEM

klizim rubom života već
poodavno
sredinom ko artist konopcem
hodim
cerekam se smrti u lice ko
klaun
korak sam razapet od
raja
na korak razapet do
pakla

ĆUTIM TVOJE ŠAPUTANJE

nekada te, ne znam iz kojega razloga volim samo ćutati
da si večeras uz mene dao bih ti dio
svoga mesa za dodir
šutjeli bi tako razumjevši se i moj uzdah bi zagrlila rukama
a ja bi se u njemu ugnijezdio kao malo dijete
kroz tvoje tijelo strujile bi violina strune melodijama anđela

tako ti čujem šapat iz duše kojeg bi prosipao
po svojim usnama koje te ćute
LJUDI SE KIŠOM MIČU

Tenisicama zamršenih vezica stružem izlizani nogostup jesenjom kišom poprskan.
Voda slijeva mulj porama betona bježeći ispod mog tromog koraka.
Bara pršti kapljicama težinom moga stopala.
Palac žulja šepavost.
Natopljen u bari poskakujem tapkajući u mjestu brišući nos.
Kišem.

Trubeći kihanjem odzvanja tupi zvuk betonskim obrisima
vraćajući se u krošnje parkova požutjelih od siline ljetnoga sunca
padajući pospano po mokrim klupama i mokrom asfaltu
praznih ulica kojima samo semafori na križanjima kao duhovi trepere
neujednačeno poput zastrašujućih aveti šireći svjetlost.

Sve nestaje bježeći bezglavo.
Bez prtljage.
Nestalo.
Pokislim pogledom gledam.

Ljudi se kišom miču.
Suhi.
Bez lica i osmijeha.
Prazna tijela bez krvi.

Duše.
ČUVAM TE ISPOD KOŽE

hajde zaviri
tu si mi odmah ispod kože
ispod rebra
spremljena čuješ li srca otkucaje
omotan tobom
zvijezde mi drugačije svijetle
mjesec se
kao meni baš srebrno smiješka

i vjetar nas
hladi toplinom nježnog dodira

ne skrivam te
već ponosno u sebi nosim
plakao bih
od sreće travi žednoj rose
umivao te
jutrom svježine mirisa postelje
tako lijepu
usnama te izdisao i udisao
pogledaj se
čuvam te ispod moje tople kože
S TOBOM BI UMIRAO I RAĐAO SE
Zagrebi prstima u bitak vrućine boja svemira
Pronađi svoj kronosom u genu, mutiraj se
Budi postojana u svim oblicima i vremenima
Rasprši se svemirom tako ću te stalno gledati
Dok promatram noću zvijezde u sjeni mjeseca
Zavedi me ljepotom noći krijesnicama obasjana
Dok ti zrikavci svečanu odjeću stidljivo skidaju
Vilinski konjici tepih djevica pod noge ti prostiru
Bosonoga mi lahorom u susret ljepotom dolaziš
U oči me gledaj dok grudi ti se željom nadimaju
Moje će te voajerski promatrati zjenicama crtati
Nemoj me ljubit. samo mi usne na grudi nasloni
Izdahni srce i nježnošću prisloni ga uz moje
Udahnivši, udahnut ćeš i moje nemirno tobom
Sva želja nabubrit će u prstenu krvlju našom
Bujati nemirima ubrzanih ritmova bubnjeva
U trenu zaustaviti osmijehom život u nama
Želim te poljupcem usnama toplinom prisloniti
U trenutak besvijesti, mokrih očiju s tobom umrijeti
U nekom drugom kutu svemira tvoj gen slijediti
Ponovo se s tobom čvrsto zagrljen sretan rađati
I opet u nekm drugom vremenu ljubiti i umirati
Tvoje gene ploditi u beskonačnost naše ljubavi
Prepoznaj me i dođi mi noćnom rosom bisera
Pogledaj mi želju očiju i ostat ćeš zjenica u njima
ŽELEĆI UMRIJETI SAMO JE ZASPAO

Zgužvan u polusrušenoj kući bez prozora i vrata buljio je u rupu stropa kroz koje je ulazila bjelina mjeseca. Žuljao ga limeni poklopac posude na kojeg je slučajno sjeo dok je uzimao izlizanu žlicu koju je netom utopio u juhu loveći jednu zalutalu muhu.

Srkao je hladnu želatinu i dalje virkajući u svijetlu mjesečevu zraku a svakim gutljajem stvarao si bol na klimavom iskvarenom zubu. Oči su bez treptaja upijale svjetlost koja je postajala sve srebrenija bljeskajući se iznad čela. Dno posude cvililo je zvukom zagrebene žlice u prazno. Nije čuo iritirajuće zvukove. Ni lomljavu metala i stakla kada je posudu bacio u sudoper u kojeg danima nema vode i čija slavina samo ponekad kaplje osobito u doba kiše.

Bjelina svjetla mu ispuni svaki kutak oka, lice mu dobije krvi ispijenu boju. Blijed kao i krpa koja neoprana visi na čavlu iznad zahrđale peći na drva. Obasjan neonskom svjetlosti za koju je u gostioni prijateljima govorio da je pošast jer se gubi prirodnost i kako žarulje bolje svijetle od ovih ekoloških od kojim ćemo svi izblijedjeti i ostati slijepi a koje nam sada nameću kao jedino rješenje.

– Ma moš’ mislit, – šapne.

Ne želeći pomaknuti glavu niti trepnuti kapcima, napipa toplu bocu na kojoj se odlijepila naljepnica. Dlanom obriše vrh i usnama obuhvati staklo a rakija klizne usta pa u grlo ispirući tako jednjak zaostalim naslagama masne hladne juhe.

Ispivši do kraja baci bocu u sudoper ne slušajući lom stakla. Čuo je jedino kako je iz slavine kapnula kap i prosula se negdje neopranim šalicama. Mjesec se već nazirao rupom i jasno se oslikavala paučina i omanji pauk koji je motao niti oko noćnog leptira. Osvijetli i oronuli okvir u kojoj je uokvirena blijeda slika žene.

Strese se ledenom zimom i zadrhti. Iz očiju krenu suze. Liju kao potokom tjerani. Okrene se. Šakom udari u zid ispod same fotografije. Nije osjetio bol. Samo se tuga razlila obrazima. Srcem stegnula mržnja.

– Zašto si mi je uzeo, – prošapta plačem i ovu večer.

Mjesec se odavno ugasio jutarnjim svitanjem. Skvrčen uza zid zajeca usnama prislonjenim na hladnu ciglu. Pauk mu je prešao preko lica. Želeći umrijeti samo je zaspao. U snu je sanjao kako je ovoga jutra za njom umro.

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *