Željko Đaković

željko đaković
Obecanje

U vrijeme prevrtljivaca, ratnih huskasa,
kad nije dobro ni covjek biti,
kad jos gore je biti od skriti…

stari i nemocni vise nisu ni tema,
bolesti skoro da i nema,
a nestalo je lagano i snjega…

sve se mjenja.

U vrijeme budala i u prsa udaraca,
tehnike i nedostatka logike,
kad sve se oko para krece…

a klima manje slova od zime ima,
u gacama svako svoj jad skriva,
na televiziji jos samo bajke, dojke radodajke…

meni u dzepu ostalo pola banke.

U vrijeme kad ljubav izgubila trag,
brat bratu nogu podmece, a sam jauce,
kad auta brza se voze, a zivot puz vodi…

brod zaboravio da je plutajuci u vodi,
avioni postali oblaci – nestanu u nojevoj barci,
knjige citaju odabrani, da bi se osjecali zitom probranim…

jedna zena posebna kova, trazi napisanu rijec staroga konja.

On mudri, od sebe sama jos ludi,
rijeka bez porjekla, podmornica meka, veli evo rijecima ovim,
da svaku ljudsku svinju rijecju slomi:

“od sad pa do nebeskih nevidljivih vrata”,
za mene ne bu druge do te zene,
ze mene nema ljepseg i boljeg pobratima il brata,

nego sto su njena vrata.

Iza njih se sva ljepota skrila,
a skriva i ono sto skrinja ima,
TAJNU

da na hod po zvijezdama krenula,
jedino do frizidera malo skrenula,
do sjevernog pola da svrati,

ja cu da je pratim.

Kad krene da spava moje ce oci svjetlo da joj budu,
moj stomak jastuk, simpfonija crijeva,
al voli ona – crkne od smijeha.

Na dlanu da je nosim bit ce tesko, nisam bas jaki neki,
al voljet cu je vjesto, pa ce sama na noge –
u dvoje sve je bolje

ta zena je celik svoje volje.

Sanjao sam tisuce zvijezda u jednoj casi mraka,
i cekao da me proguta, sazvace i pljune,
mozda nesto od covjeka vuka bude,

mozda sam osjecao poneku notu u zraku,
mozda sam prestao da vjerujem osjecajima,
MOZDA

dok ispod ruke ne zalijepi se ona.

Sve je prestalo biti vazno, zablistale su oci,
ponovo sam se rodio i predao osmjehu,
ne kao nekad preko pupka, ja rodih se u obliku cuda.

u vrijeme kad ljubav emigrirala u spolne organe,
obecanje od sebe sama manje,
ja evo dizem glavu u neba pravcu

i obecajem joj vise nego u nju stati – znacu…

da je prestati voljeti necu, ni u vrijeme oluja,
s njom dijelit cu kutiju cigareta,
i svaku vrstu bola,

necu prestati da joj se udvaram, i budem budala bez para,
da se mazim, mrave pred njenim putem gazim,
palim noc kad joj se oci sklapaju, mir da joj dam,

gasim dan, kad u njoj ocima zakolutam.

Necu prestati brojati dane,
nit koliko sekundi u vjecnost stane,
kad ode pretvarat cu se u psa,

kad dode bit cu macka.
Pravit cu joj jaja na sto nacina,
iz tanjura jednog gadat cu je ka pracka,
strijelom u srce, kao nekad na reveru znacka.

Pa kad stanem, na koljenima pred njom padnem,
ljubit cu joj i snjofat noge,
svaki dan ih umivat, umjesto vode,

sijalice mjenjat, smece pospremat,
drzat je za ruku i pjevat partizanske prestat necu,
usisavac nek potrazi neku drugu srecu,

ja usisivat NECU.

Na kraju jos da velim ovo:
OBECANJE u pisma veliko slovo,
i dao bi sve da tako bude,

al u ljubavi dvoje srecu kroje, u ljubavi uvijek kratke noge,
i svi koji obecanja daju, na ispitu ISKRENOSTI padnu.
Zato sad na kraju pisma, samo jedno obecanje cu da dam:

NISTA NEC DA OBECAM

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *