Biografija:
Štefica (Bistrović) Vanjek rođena je 10.10.1953. u Gornjoj Rašenici, po zanimanju odgajatelj predškolske djece ,osnovnu školu pohađala je u Grubišnom Polju, srednju u Zagrebu. Objavila je do sada tri samostalne zbirke poezije „Prozor s pogledom u dušu“ , „Stihom ljubim“i „Pratiti leptira“. Pjesme su joj objavljene i u 40 međunarodnih i zajedničkih zbirki.Sudjeluje na mnogim manifestacijama pjesništva diljem zemlje i šire.U pripremi za štampu autorica ima kratke ljubavne priče,dječji roman ,ljubavni roman te novu zbirku poezije.
Bibliografija:
tri samostalne zbirke poezije”Prozor s pogledom u dušu”;”Stihom ljubim”i “Pratiti leptira”i objavljene pjesme u 40 međunarodnih i zajedničkih zbirki
GROFICA SAM
Kažu mi da grofica sam
oni što stablo porodično slažu,
da žilama mojim plava krv teče,
ja znam samo da obični su mi dani
da sanjarim ljubav svako veče.
Grofica sam bez imetka,
iznošenog sivog haljetka
bez zamka i slugu,
što još vjeruje u prolaz kroz dugu.
Grofica bez gizdavoga grofa
kočija ,ljetnikovca i ljubavnika.
Ja ,grofica jesam ,ali ne po krvi
već života svoga koji srećom vrvi,
imetak mi prostranstvo neba,
sluge mi zvijezde što stihom me skuže,
zamak mi pjesme sjetne
u čije kule se spretno skrivam
i tako desetljećima zanesena bivam.
Kočije raskošne moje su uspomene
u kojima moje misli jezde
i kao lastavice pod srcem se gnijezde.
Grofica ako jesam,ja ljubim iz ljubavi
obično, prostodušno kako srce slaže
ne grofovski lažno kako drugi kaže.
Grofica jesam ,ali života svoga
i ne tražim roda grofovskoga.
HOĆU LI ZNATI
Hoće li netko znan
zamijetiti moju sjenu
među stihove zametenu
kada me zaborav nečujno
sa poljana života odnese
i misli univerzumom raznese.
Hoće li netko neznan
moju zaboravljenu knjigu života
otvarati i nova poglavlja u njoj zapisati
tamo gdje listovi će prazni ostati
što ih je tuga prazninom punila.
Hoće li netko radoznao
sasvim novu povijest
u vremeplov vremena
o zanesenjaku jednom zapisati
i olovkom sreće nove uspomene risati.
Hoće li netko zaljubljen
vrijeme bespoštedne ljubavi
mojim ljubavnim stihom sladiti
ili će srce u tuzi utapati
i samo sjetu dan za danom vaditi.
Hoću li tada zaboravljena
kao prah prirode očutiti i znati
da će neki zaboravljen romantik
čitajući me udahnuti mi dušu
i neku novu dimenziju životu mi dati.
IMAM LI PRAVO
Još pletem ti košulju od želja
imam li pravo pitam se,
čeznutljivo čuvam
tebe od sebe
pod plaštom mašte
skrivam te
i nedam dodiru do tebe.
Imam li pravo
srcu zaustavljati otkucaje
kada svaki puta zdrhti
ako ti netko ime spomene.
Imam li pravo
klatnu starog sata
utišati udarce
kad još vrijeme
tvojim likom pokazuje .
Skladam ti sonate jesenje
smijem li, misao pita se
kada već jesen u tijelu je
i naslućuje da hladnoće dolaze.
Imam li pravo ,
uvijek ću se pitati,
usamljena bez nježnosti
vremenom besciljno ću skitati
i tebe u zjenici skrivati.
JAHAČI SREĆE
Još tvog je nemira
u mojim zamršenim vlasima
što su ih tvoji prsti zapleli
onda kada je svijet počinjao biti
čarobno stvarniji,postojaniji.
Još trag je tvoga poljupca
na mojim usahlim usnama
kao kolotečine kočija utisnute
u prašinu do prvih vjetrova.
Ne ,nismo mi vojnici nebeski
što ratove zvjezdane vode,
mi smo samo obični jahači sreće
koji prostranstvima Edena šetaju
u posuđenim haljama srca,
i imperije mladosti sanjaju.
Još mojih je strepnji
zapletenih u mreže misli
da starost će potrošiti
i ono malo uzleta do zvijezda
što u nama ljubav je pohranila.
KOLAJNA OD ZLATA
Moja kolajna od zlata
nije osvojena na Olimpijadi,
ni na nekom takmičenju svjetskom,
ona je kovana godinama besanicom
notama uma,melodijom srca,
ona je vezena zlatovezom strpljenja
mislima ,riječima i stihom.
Ona je utkana u pjesme tuge i sjete
što meni boli a drugima radost pruža
nošena je ulicom suza i ruža
i mirisnom dolinom sjećanja
što zaspala su u prohujalom vremenu.
Svoju kolajnu od zlata
ne nosim obješenu oko vrata
ona putuje stihom do usamljenih srca
pa blistajući srećom radost budi
kao traka u magli izlazečeg sunca .
Moja kolajna vrednija od zlata
mojim su pjesmama srca otvorenih vrata.