Biografija:
Rođena Osječanka. Završila osnovnu, srednju školu i veterinarski fakultet u Osijeku. Poeziju pišem od mladosti koji sam objavljivala u više časopisa i prezentirala na raznim promocijama za mlade. Sada u zrelim godinama posvetila sam sve svoje vrijeme pisanju poezije u kojoj sam pronašla izvore svojih emocija, zvijezdu vodilju u pisanju ljubavnih pjesama i poema.
Bibliografija:
Pjesme su mi objavljene u desetine Antologija, zbirkama poezije i zbornicima.
LJ U B A V I
Gdje mi se zamrsila mreža ljubavi…
možda urezom vremena, kanalima smjera ili
budnosti stražara žudnje, u polju sonate procvalih božura,
bez tebe, u FANTAZIJI…
Pokoloni mi Bože oči boje lavande, mirisom očarane,
magli zaustavi brisati boje, moje žive, nježne sanje…
naći ću svoj mir među bijelim brezama,
ušuškana granicom križanja koja dijeli nas od naših svjetova.
Kada usnem, naći ću svoj mir,
a kako ćeš ti u svijetu divljih vukova
kada me ne bude s desne strane kreveta.
Voljeni…ne postoji granica podjele naših sazvježđa,
budit ću se u kutu, bunilom začarana,
pticama sanjati ogrnuta krilima,
makar će duša tebe ostati žedna i gladna,
suzom bez obrisa, sjajnijom od rubina.
Nemoj mi taknuti dušu, molim te noćas ne zovi
kada već sanjati moram, neka sve ostanu snovi…voljeni…
kameni cvijet otpao sa kestena,
dan se provlači pijanom zorom bez traga puta za negdje,
ime ti zovem vjetrom južnim,
da nas more budi, da budemo ludi od ljubavi…
ostani na izlasku sunca potrošene priče,
misli dala sam tebi, podijeljene karte ukralo vrijeme,
bježati…naći te u novom proljeću.
Vidim ti lik, ničeš tu kraj mene,
podijelimo riječ…panika uvijena suzom, vriskom.
Pjevaju noćas i bijeli jablani, moja si snaga svakoga trena,
zauzdaj demone želje iza prozora, igrajmo se maskama,
srce je opet veliko, zavodljivo,
dok noći tišine ispiru strah budnih stražara žudnje…nas dvoje…
ZBIRKA LJUBANE POEZIJE *PER ASPERA AD ASTRA* AUTOR. DUBRAVKA RADAKOVIĆ
MEMENTO
Koracima lomim vrijeme čekanja
pod satom na trgu sastanaka,
ispod trepavica tisuća tuga ostaju ožiljci…
zacijelit će rane, ne gazim usnule oči
lavinom vjetra ugasla dima…
niz dušu neka cvile boli u brazdi jesenje magle.
Skupljam misli u opelu…pepelu…
živi i mrtvi se sklanjaju, traže…
i zadnji se drobe mojom sjetom,
plamen izvire, lebdeće duše se roje,
nedostaješ tupo, otkinuti si dio mene…
u sebi umirem tišinom glasnom
prečicom do zvijezda, pogledom skitnice…
obruši se oluja gromova, otvorenih prozora,
mirisom jorgovana, jasmina i trnja
to je samo što smo dno duša…
tvrdoglavo u grijeh koračam smjelo
i mrlje brišemo jeftinim suzama,
bez daha dišemo pučinom mora, olujom valova…
Koračam pustim koracima…čega?
Padam preko mrtvog grada, vrijeme me guta,
trenutak gazim kao Boginja svetog Grala,
zapnem mislima asfalta bulevara ,
živoj buktinji pokorna…
plivam valima dubina u brazdama među prostorima,
zamahnem krilima poletjeti barama gliba,
kamenje zvukom u svjetlost presječe jeka,
trgnem se u obliku kristalne stijene
mirnog pogleda.
Ugasla su svjetla u meni,
u vremenu čula, crteža u sjeni,
odsjajem vatre kao krvlju obasipana.
N E P O Z N A T I 3
Nepoznati… koje ti je ime iza nadimka,
koji osmjeh iza lika bez lica,
slutim te bezimeni očiju punih tuge,
ćutim drhtanjem utrobe, moja si
odanost nadmoćna i tiha…
nedostaje mi prva rečenica kada te vidim
onaj pogled snen i radostan…
ukradem sjenku, ogrnem na sebe romansu
na meni ćeš se grijati sjeverom, u meni snivati vatrom.
Nećemo se vratiti krovovima ovog grada,
poštujmo bjegunce i lopove dodira,
sadim te u stijeni i čeliku, ne mogu s tobom zaspati,
želim te imati,
zrakom plivati, vodom letjeti…
kradeš prostor šutnjom zaključan
kada na rubu duše počinje daljina slučaja,
dugog pravca kvadrata, kuta zvuka,
elipse koraka, zvonika jeka…čekanja…
NEPOZNATI
Nikada mi nisi dao svoje ruke, svoje tijelo…
Neviđeni…već te volim, želim,
kradem te od nekih izmišljenih,
nisi u mom životu niti u mom svijetu
kilometri i rampe su godinama kazne,
pogrešnim koracima zalutaj do kamenjara,
hodnikom snova potraži me bakljom dodira.
Sada čovjek si bez lica izbrisanih crta,
izgubljena karta nespremna putnika ucrtanog cilja…
život je bajka rosne zore oprosta od svijeta,
pripadam trenutku lepršavih leptira
pod palmom pješčanih virova, neprežaljenih snova…
maštam vjetrom miris ti tijela,
usne moje žele poljupce…nisam čedna valima strasti i bluda.
ispisujem formulu za sreću, spokojnu i vječnu,
pjesnik sam duše između raja i pakla,
pogleda bisera dubine mora, žmirim na krilima ptica…
ne, ne želim ovaj trenutak na tren,
zagrli me ove besane noći, minutama gorčine sa suzom zaveslaja,
stiskom tijela, znoja i valova…