Katarina Čavlina; rođena 25.5.1975. u Novoj Gradiški. Živi u Novoj Gradiški.
SASVIM SAMA
Voljela sam
našu malu sobu.
Kutak radosti
obojan u ljubav.
Sjene… na zidovima
što mirišu na uzdahe.
Voljela sam razgovor za stolom,
čak, i šutnja uz šalicu kave.
Zraku sunca na obrazu tvome
kad te ispraćam.
Sada… ulazim na prstima tiho
i pazim kad zatvaram vrata
da te ne probudim.
Sada…volim miris jutra
udahnuti sasvim sama.
MAJCI
Negdje… na cesti, uz put
brojim… čujem… iščekujem…
Užurbano prolaze
jednostavno i
kroz mene.
Tako mala, sama
u starim trošnim cipelama.
I onda… znam da je tu
jer između bezbroj koraka
taj prepoznajem…
I ne može ništa zamijeniti
toplinu njene ruke
kada me dodirne
i povede… nekamo
ZAPIS O SAMOĆI
Bude tako neko vrijeme kad me takne hladnoća uzglavlja s postelje ludog sanjara. Ležim u nepokretnosti. Svjetlost buđenja otire mi lice i ode kroz zavjesu prazne sobe.
To je vrijeme kad mi tišina noći, zastale po umornim stvarima, dotiče vjeđe i ja ne znam jesam li to između sna i pjesme na početku svitanja.
Umjesto spavača, izgubljenoga u tami iz otežale tišine budi me pjesma. Ona je cjelov što mi otapa led jutros nastanjen u osmjehu.
Bude i vrijeme kad skrivena od ljudi i ptica, kroz zeleno šuštanje breza nazirem davno nebo; oblake što nose mladu kišu. U meni se probudi žudnja za Njim, dalekim, nepoznatim.
Hoće li i ovaj dažd tek, odnijeti prašinu sa ceste, ili će mu kapi na oknu stvarati glazbu poljubaca kojih nikada nije ni bilo?