ZVJEZDANA ČAGALJ:
Rođena je u Splitu, gdje je završila Filozofski fakultet, te stekla zvanje nastavnik predškolskog odgoja.
Radi u dječjem vrtiću Radost, područni objekt Šareni svijet u Splitu.
Uvijek je tražila i birala svoj put i, najčešće ga pronalazila,
te tako kreirala svoj životopis požrtvovnim radom, ali i prepoznatljivošću i jakom osobnošću,
što joj donosi niz pohvala, priznanja, nagrada.
Jedna od najznačajnijih je državna nagrada Ivan Filipović, za predškolski odgoj,
te nagrada Grada Splita za zaslužnog građanina, također za predškolski odgoj.
U neprekidnom radu na sebi, doškolovala se, te stekla zvanje profesor predškolskog odgoja,
a zatim krenula na doktorski studij, gdje se trenutno nalazi.
Kvalitetom svoga djelovanja već treći put je promovirana u zvanje odgajatelj savjetnik.
Odnedavno je i predsjednica Društva Naša djeca, Split, u kome također pokreće
mnoge akcije kroz koje nastoji povezati djecu svih kategorija,
s poteškoćama u razvoju, iz domova za nezbrinutu djecu, djecu iz obitelji,
na jednom mjestu s ciljem međusobnog uvažavanja, tolerancije,
osjećaja prihvaćenosti i uzajamne pomoći,
te poticati međugeneracijsku povezanost kroz koju sve generacije
i daju i dobivaju, te se prenose priče i drevne igre s koljena na koljeno.
Pokrenula je niz velikih humanitarnih akcija: za pomoć izgorjelom vrtiću Srećica ;
„Za svoje dite, Splite“, kojoj se priključio i Unicef, te ju preuzeo; „Za tebe“, kroz organizaciju niza
sportskih susreta, koncerata, kako bi se skupila sredstva za kupnju enteroskopa za KBC u Splitu.
Njen književni opus broji četrnaest knjiga,
od kojih su deset , priče, igrokazi i pjesme za djecu:
Gibalice zibalice; Kad padne zvijezda; Kad se žutom bojom obojaju oči; Plavi, plavi san; Zasipio bijeli snijeg ;
A zašto se ljubav u crveno mota; Za odmor zaviri u zelene širine;
To moje more; Slova su ti crtice, velike i male i slikovnica San žutog lista,
te četiri zbirke poezije za odrasle: Negdje između, Štorije o životu. Lebdi jutro i Iz žene o ženi.
Piše na štokavskom i čakavskom jeziku.
Dobitnica je prve nagrade za čakavsku poeziju u Mariji Bistrici,
a pjesma Dah mora ušla je u tisuću najljepših pjesama svijeta na natječaju Erato.
Pjesme joj se nalaze u čitankama za osnovnu školu.
Na temelju svog rada promovirana je u zvanje dramskog pedagoga od HCDO-a, Zagreb,
a dramskim radom bavi se kroz vođenje
dječjih i odraslih dramskih skupina, pisanjem igrokaza, režiranjem i glumom.
Zbog svog samoprijegornog rada prepoznata je u gradu i od udruge Naš kvart
i predložena dva puta za redom za naslov Spltski cvit.
Trenutno su joj u pripremi još tri knjige poezije,
a knjiga koja je 2015,godine dobila Nagradu Grigor Vitez,,Trun iz žepa,
podijeljena na vrijeme kad se raste uz povijest i na vrijeme kad se u nju vraća,
upotpunjena autorskim fotografijama kao svjedočanstvima života u dalmatinskom kraju,
spomenicima baštine koji tako žive i obvezuju,
je njezino petnaesto izdanje kroz koje čuva i njeguje korijene onih „važnih sitnica“
bez kojih bi bosonoga hodanja po djetinjstvu bila tek
dio življenja zaboravljen u prvim cipelama životnih uspona i padova.
OBLOST
Mekom rukom
Oblo
Zaobljava
Oblinu
Nagosti svoje
Na bijelom zidu
Obla sjena.
Pod kosom diše,
Teškom i mokrom,
Nektar života
Opojno siše
I sva je u sebi
Jednostavno-
Žena.
***
S TOBOM I S ARSENOM
Plačljiva noć,
Jedna od onih kad počinje sjećanje na prvi ples,
Jedna od onih kad otvaram prozor nebu
A tišina viče:Ne daj se, ne daj se Ines!
Prolazi vlak,
Jedan od onih u isto vrijeme, čiji se štropot vere do visina,
Ni pravdat se ne može moja duša
Laži : Sve je to od lošeg vina!!!
Ko eter tek polako hlapim,
Stojim na tankom varu našeg starog spoja,
I eto vremena u kome i ja vapim
O, mladosti, mladosti moja!!!
I drhte mi ruke pod dodirom sna,
Čini se da tog života, da ga niti nije,
Svi su vrhovi nalik na sva dna,
Iz iste krigle i kraj i početak
U suho grlo, Amigo, se lije…
Otkako te ne volim, od kad sama dodirujem
Vrhom prsta ljubav zora,
Takvim sjajem može sjati
Ona naša tek sanjana Kuća pored mora
Zvuci me prate nekom čudnom notom,
Dvije su duše jedno gnijezdo svile,
I ona sjetna Tvoje nježne godine
Skupa sa Milenom nas su zagrlile…
Sve bilo je muzika ,za kom eto, tugujem,
Tek tren u kome se cigara tako sporo mota,
Ono sve što znaš o meni ko da svjesno otrujem
Samo tiho drhtaj čezne Za jednom kapi čistog života…
Tvoje je mjesto sad sigurno. Diše,
Balada o prolaznosti tinja ugarcima
Plačem ti, dušo, čeznem Zagrli me,
A negdje mi zvoni ona tvoja jedna: Ne vraćaj se starim ljubavima..
Nježnost u mraku palac za mir siše,
Kad umre ljubav umru i sve vile,
Isperu oči neke Davne kiše
I tek kroz jeku Moderato cantabile…
Vraćam se onom svom plakanju starom
Na ramenu jeseni, na listu dok tone u mrak,
Ne počinjem niti Razgovor s konobarom,
Kad umre ljubav tek oživi Odlazak…
Ne plači! Slušam, još tišina viče ,
Kako bih te srela? što ti imam reći
Ako jednom priđeš, Ako priđeš bliže?!
Zagrli me, Ni ti ni ja nećemo to znati,
i ovo novo Proljeće je započelo s kišom,
iz tvog ću pogleda sve ljubavi krasti,
dok Čistim svoj život,čuvat ću te krišom…
zauvijek..
kao san…
i, Da mi nije moje dice,da im zvonki smijeh ne čujem
spremila bih kofer stari i krenula negdje tamo…
tamo negdje, Tamo da putujem…
tamo da tugujem…
***
PLAČE LISTOPAD
Ljubavi moja,
Oni hoće da te smjestim u pjesmu,
Da ti podneblja zasjenim njima,
Snove da ti prebojam kistom
Umiranja…
Ljubavi,
Ne znaju oni da sam ti postavila oltar
Na kome svijeće nikada ne trnu,
Na kome cvijeće ne gubi miris
Postojanja…
Ljubavi,
I ti misliš da si uspjela nestati u pomrčini,
Negdje između mjeseca i sunca,
Negdje ispod sjajnih zvijezda
Tišine…
I ti misliš
Da sam prokleta oduzimanjem tebe,
Da sam lutalica u paklu sagorijevanja,
Da sam tek poljubac na dlanu života upućen
Vjetrom…
A ja…a ja, ljubavi…
Postojim zbog traženja tebe pod dekom mora,
Pod plahtom nebeske igre susreta nas,
Pod krošnjama onih istih šuma gdje listopad šuti
I plače…ljubavi moja…plače listopad…
***
GOSPODINE STRANČE
Ja, žena s povezom preko srca,
Sutrašnja gomila današnjeg buđenja,
Apokalipsa odlutalih zaborava
U neka tuđa ognjišta, u prašinu sunca,
Gledam u tebe i tražim odgovor,
Tražim odgovor , gospodine stranče:
Gdje sanjaju uvele latice kojima si se igrao,
Koje si kidao prstima ludosti i bacao okolo,
Gdje izdiše miris poljskih ljubičica,
Ubranih za nigdje, darovanih nikome…?
Gospodine stranče, zašto okrećeš dlanove
Prema kišom umivenim očima tek zalutalim
U magli oblaka što htjedoše obgrliti moja ramena
Težinom umirućih kapi s podnevnih opijanja?
Kad pomisliš, kad pomisliš gospodine stranče,
Na brazdu kojom je krma zarezala bezdan,
Pa, bez kapi krvi, tek vrišti snagom demona,
Ne zaboravi stisnuti zvonce na imaginarnim
Vratima djetinjih godina. Samo jednom zazvoni
I reci mi zašto sam pustila strancu upliv
U davno zabranjene luke, ozidane mramorom,
Gospodine stranče, nije li nježnost oivičena
Tek osmijehom ironije na rubovima straha,
Nisu li skladnosti pokidane igrom predvečernjih sjena
I nisi li i ti, moj gospodine, tek stranac na žici susreta
Što vibrira zvukom glazbenika vjetra…
Nisi li…gospodine stranče…?!