Biografija
Zdenka Mlinar (1957.) Piše poeziju i prozu, ali i minijature (aforizmi, haiku…). Članica je i tajnica Udruge umjetnika „Spark“ Velika Gorica, „Hrvatskog sabora kulture“ Zagreb te ULIKUM-a Velika Gorica. Objavila je četiri samostalne zbirke pjesama i zastupljena u više skupnih djela kako u Hrvatskoj tako i u inozemstvu. Piše na hrvatskom standardu, no upušta se i u avanturu pisanja na kajkavštini. Za svoj rad dobila je više priznanja, a neke pjesme prevedene su joj na talijanski i engleski. Radove objavljuje u pisanim i elektronskim medijima te na raznim gostovanjima i tribinama. Bavi se i društvenim radom: aktivnim sudjelovanjem u radu Ogranka Matice hrvatske u Velikoj Gorici, zatim kroz sudjelovanja na izložbama i likovnim kolonijama te drugim humanitarnim djelovanjima. Uz obitelj, koja joj je uvijek na prvom mjestu, njeguje i ljubav prema slici, fotografiji, cvijeću… Biti i voljeti; željeti i htjeti; ne odustajati – njene su nitî vodilje; njeno danas i njeno sutra.
***
Među zvijezdama
Među zvijezdama,
Gdje vječni će mi biti dom,
Za tvoje ću noći sjati,
A jutrima
Toplinu sunca slati…
Među zvijezdama,
Gdje u nebeskom krilu ću sjediti,
Puteve ću tvoje slijediti;
Lice ti obasjavati,
Moć svemira davati…
Među zvijezdama,
Gdje svi su dobre volje,
Najljepši, da ti si dolje
Svima ću reći –
Prema tebi će
Sav sjaj teći!
Ljubavi!!!
***
Za sve radosti ja vas imam
Kada mi teret godina slomi krila,
A jesen života u meni bude bila,
Visinama vi ćete letjeti,
Taći sâmo nebo htjeti.
Sjaj i boja očiju mojih kada zgasne
Vaših će, sjaj i boje, biti jasne,
Ljepotu svijeta će gledati,
Zlaaatom sjati!
Koraci moji, kada spori i teški postanu
I, na one od nekad, u uspomenu stanu,
Vaši će dugim stazama ići,
Na željene ciljeve uvijek stići.
Za sve radosti ja vas imam
I za vječnost će biti, znam –
Moja ste krila, oči, koraci moji,
A ta radost i snaga
Niti se mjeri, niti broji…
Djeco moja
I prijatelji moji!!!
***
Paško blago
Na ulicama paškim
I ispred kućâ njegovih
Izloženo je blago;
Pravo, pravcato,
I koliko vam drago!
Zašto…?
Vele, i stvoreno je zato.
K’o od morske pjene
Vile da su ih plele,
Nude se čipke bijele;
Stvorene po mustrama baka
I samo od tanane nîti,
A ljepših nigdje nema,
Niti može biti.
Tu je i u’je maslinova roda,
Pa sir i janjetina slasni,
Spravljeni po receptima predaka,
Žuljevitim rukama otočkih težaka.
Vjetar, sunce, more i sol;
Zdravih plodova prepun stol.
Na ulicama paškim
Pravo, pravcato blago,
………………………….
I koliko vam drago!
***
A f o r i z m i
Zdravi i bolesni
Nije čudo što imamo bolesno društvo,
kad oni koji ga vode ne moraju dokazivati du su zdravi.
•••
Liječničko uvjerenje nam treba za čuvati ovce,
ali ne i za raspoređivati državne novce.
•••
U nezdravom društvu, za zdrav život nije dvoljan rad.
Mora se znati špekulirati i đavolju glazbu svirati.
•••
Bježeći od nezdravog pesimizma,
nađosmo se u raljama ispraznog optimizma.
•••
Da bismo bili prepoznati i jasni
moramo biti bolesno glasni.
•••
Tragajući za izvanjskim mirom,
pronalazimo unutarnji nemir.
•••
Otimajući drugome materijalno,
sebi otimamo duhovno.
•••
Nemoguće je stvoriti vanjsku ljepotu
bez uništavanja unutarnje.
•••
Mnoge je put do lažnog sjaja
odveo u ponor očaja.
•••
Tjelesne rane,
spram duševnih, nisu rane.
•••
Zlo ne trebamo tražiti,
ono dolazi samo.
•••
Stići zadnji na cilj nije neuspjeh,
jer i sâmo neodustajanje je uspjeh!
•••
Što nam je život skuplji,
to manje vrijedimo.
•••
Što su ih više hvalili,
to su sve niže padali.
•••
Što smo više informatizirani,
to smo više imobilizirani.
***
P R O Z A
Hasan Izbrisani
Velike i lijepe oči širom su joj otvorene, a glava okrenuta u lijevu stranu, kao da, baš s te strane, u toj prekrasnoj dolini, očekuje ostatak svoje obitelji s kojom je u cik zore krenula do izvora pitke vode. Tê kristalne kapi života pila je od svog rođenja jer je od majke naučila kako je baš na tom mjestu voda najbolja za piće. I ljeti i zimi je taman toliko hladna da ju nikada ne zaboli grlo ili da ne mora razbijati led kako bi utažila žeđ nakon ukusnog večernjeg obroka.
No, Jelkin pogled je nekako zaleđen, statičan i bez onog uobičajenog mladalačkog sjaja kojeg su njeni poznavatelji voljeli vidjeti. Njeno gracilno tijelo, isto tako. Do te mjere da se na momente ne može vjerovati da je to ona. Jelkica, jedna od najljepših srna u okolici, koja je u svojoj zajednici uživala i ugled mudre ženke.
Možda je Jelka pogledala u lijevu stranu želeći svoje najdraže, ali i sve ostale koji su krenuli k svetištu njihova života, upozoriti na prepreku i opasnost koja se preko noći tu stvorila. Na prepreku kakvu nikad ranije nije vidjela niti o njoj nešto čula. Na zamku opasnu po život, kakvu samo najveći neprijatelj ili sama sotona može nekome staviti na put. Na NJIHOV put, koji im je oduvijek pripadao i na koji su imali pravo po svim zakonima prirode i društva, razmišljao je toga dana Hasan pri povratku u svoju kućicu, ali i tijekom noći, jer zbog onoga što je vidio dugo nije mogao usnuti. Ugledavši to statično stvorenje još s brijega, s kojeg se spuštao u dolinu pri svojoj uobičajenoj izvidničkoj i rekreacijskoj šetnji, obuzela ga je nevjerica kada mu se taj neobični prizor počeo urezivati u zjenice. Osjetio je i hladnoću oko srca, kada se viđeno iz zjenica počelo slijevati u njegov um. Mislio je da sanja, da je možda skrenuo s pameti ili da se preko noći našao u Zemlji čudesa.
Tu, na tom stratištu, Jelka je bila sama i ležala je. Oči su joj bile širom otvorene, a lice maskirano, što nije uobičajeno za životinjski svijet! Baš kao što nije uobičajeno niti da lažu, kradu ili se pretvaraju. Zamrljana krvlju, izgledala je kao klana i nedoklana, a krvave mrlje bile su i na njenom svilenom krznu, koje je na mjestima bez crveno-smeđih mrlja bilo čisto i sjajno kao da je krenula na neki svečani bal.
Nisu li to mrlje neke izmišljene krvave priče ili čak Jelkine glumačke role koju jednostavno dobro igra? pitao se Hasan, prilazeći joj bliže i prizivajući svoj razum u normalu.
Hm, pa krv je i na njenim plećima, prednjim nogama, bijelim prsima…, zaključio je i luđački se počeo osvrtati lijevo i desno te je tek tada ugledao prepreku i postao svjestan žičane barikade, Jelkine i svoje zarobljenosti, ognja paklenog u koji su upali. Prozirni zid, urešen tisućama žiletnih oštrica, pružao se sve dokle mu je pogled sezao.
Žicu rese i tragovi krvi, tako je valjda scenarist obojio to mjesto na dionici puta kojim je srna trebala proći, ali je, eto, bila spriječena te se nakon duge borbe izranjavana žiletima srušila na zemlju…, još uvijek je nesretnom Hasanu u glavi zvonila filmska priča. Nesvjesno se otimao svjesnosti.
Ali, ne. To je uistinu Jelka! I ne glumi!, posve siguran, počeo ju je dozivati, okretati, dizati. No, tijelo je teško, ukočeno, hladno. Mrtvo! Jelkino lijepo tijelo!
Pa Jelka je imala i lane. Gdje je Bambi, šta je s njim bilo!? Košute nikamo ne idu bez mladunčadi…, pitao se i zaključivao Jelkin prijatelj, poznavajući je i kao majku.
Na žici umrljanoj Jelkinom krvlju, nekoliko metara dalje, također su bile crvene mrlje i oštećena žica. Ali nema likova, ni klanih, ni nedoklanih. Svuda nijema tišina. Ni ptičji pjev Hasan nije čuo.
Lane je preživjelo, jer tijela nema. Tražio ga je, no ni dalekozorom ga nije mogao vidjeti, gledao je više puta…
Štošta je u svojih sedam desetljeća života Hasan vidio, doživio i proživio. Nije mu strana ljudska zloba niti postojanje granicâ i međâ, ali ovo zadnje, ova žica i pogibelj lijepe životinje jako ga je uznemirilo. Dok su sreća i ljepota, valjda po prirodi stvari, skoro iščeznule iz njegovog sjećanja, ono ružno nije počelo ni blijedjeti. Svježe je i svakodnevno pritišće njegova sve slabija pleća, srce, dušu. I još uvijek se rađa. Jer upravo su on i njegove životinje izgubili jedino što su imali: slobodu kretanja po šumarcima i livadama koji su im bili utočište i radost života. Sva sreća Hasanova.
Od svega ružnog što je doživio u zadnjih 25 godina, ne zna više ni da li je živ ili mrtav. Dobio je čak i nadimak Izbrisani. Kako ni neki mrtvi to nisu. Jer mrtve se tek ispisivanjem iz knjige rođenih upisuje u knjigu umrlih. A on nema ni tu ispisnicu.
Kad mu se dogodilo to brisanje, Hasan je bio u najboljim godinama. Radno sposoban čovjek, pun planova, životne energije i nade u bolje sutra. Pun radosti i željâ koje bijahu začinjene i bajkovitim pričama o slobodi i samostalnosti, o demokraciji i uređenijoj životnoj sredini; o otvorenijem društvu i zakonima po mjeri čovjeka…
Ali, sve mu se obilo o glavu. Snovi su se preko noći pretvorili u horor koji za njega nikada neće prestati. Okusi su pregorki, čemerni. Do te mjere da se pita kako još uopće ima jetru, srce, bubrege, razum.
U tim najboljim godinama, postao je Hasan dijelom vojske od 25.671. osobe izbrisane iz slovenskog državljanstva. I još su ga prokazivali kao nekoga tko je pucao po Sloveniji, kao ratnog profitera, kao partizana, komunista i kalkulatora te je, upravo zbog tog famoznog „kalkuliranja“, za sve što mu se dogodilo bio i sâm kriv. Ali, on ništa nije razumio. Niti onda, devedesetih godina prošlog stoljeća, niti ikada poslije.
Im’o sam uredno regulisan status stalnog prebivališta u Kranju, sav dotadašnji i do danas jedini radni staž stek’o sam u kranjskoj tvornici gume „Sava“, jednoj od najvećih u Srednjoj Europi. Bio sam poslovođa smjene, im’o familiju, stanarsko pravo. No, ni’ko me nikad nije upozorio da zbog mjesta rođenja, koje nije bilo slovensko, bez obzira na stalno i jedino slovensko prebivalište, poput stranca moram podnijeti zahtjev za traženje slovenskog državljanstva. A kad sam za to sazn’o bilo je kasno. Već sam bio izbrisan. Moja žena isto tako, a to je značilo da više nismo imali ni pos’o, ni stan, ni, gluho bilo, jedno drugo. Mogli smo samo biti beskućnicima i skitnicama, što znači i ne biti. Biti ni’ko! tako je nekada Hasan govorio o k’jametu koji ga snađe.
Poput mnogih, i on i njegova žena trebali su biti deportirani, dok im je sin, samim rođenjem u Kranju, imao pravo na državljanstvo i mogao je tamo ostati. Ali dijete je maloljetno, đe će sâmo ostat u drugoj državi!? pitao se u čudu Hasan. A opet, i to dijete je, iako nikada nije napustilo mjesto svog rođenja, za dobivanje državljanstva moralo donijeti potvrdu o nekažnjavanju iz zemlje u kojoj su rođeni njegovi roditelji. O, Alahu, dragi Alahu! Pa je l’ ovo moguće i ‘ko je tu lud? nastavio bi Hasan s nizanjima pitanja, čudeći se ljudskoj gluposti i dozivajući Boga u pomoć. Pa ‘ko će sad u Bosnu!? Bosna gori i kupa se u krvi uzduž i poprijeko, a oni mene šalju po neki papir…, govorio bi u nevjerici. Tako je strepnja od deportacijâ postala životnim suputnikom Hasanove male obitelji. Živjeli su dan za danom, bez ikakvih dokumenata, bez socijalnog i zdravstvenog osiguranja, bez mogućnosti zaposlenja, školovanja… Doživjeli su genocid i etničko čišćenje metodama administracije. One obećavane i k’o perce lake administracije.
Da apsurd bude veći, moja žena je izbrisana iako je rođena u Sloveniji i od majke Slovenke, jer bila je upisana u knjigu državljana u Vinkovcima, odakle joj je otac bio porijeklom, te joj je preporučeno da traži hrvatsko državljanstvo. U tom slučaju, ispalo je da se Slovenki i Srbinu rodila kći Hrvatica. A da čudima i sramoti ne bude kraja, brisanjem su bili počašćeni samo oni rođeni u Republikama tada već nepostojeće države, u kojima zbog ratnih prilika, puno krvavijih od onih u Sloveniji, tada nije bilo života. U kojima se, zbog ondašnjih 100 DM, gubio život! i to je nekada, širom otvorenih očiju i s ironijom u glasu, Hasan pričao ljudima s kojima se susretao.
Za slovensko državljanstvo izborit će se prvo Hasanov sin i žena (on zahvaljujući mjestu rođenja, a ona majci Slovenki), ali tek 2007. godine. No, taj list papira Hasanovoj ženi više nije trebao. Stres, tuga, neimaština i neimanje prava na liječenje uzeli su svoj danak. Krajem 2007. Hasan, nekada vedri i raspjevani čovjek, čovjek od ljubavi i šege iskoristit će ga samo za pravo ukopa svoje žene pored njene majke.
Ali, kako u Hasanovom rodnom kraju kažu da zlo nikada ne dolazi sâmo, tako će i biti. Jer sudbina neće htjeti iz Hasanova srca istrgnuti samo njegovu dragu i lijepu Jelku, kojoj više nije mogao zapjevati onu: Oj, Jelo, Jelo, Jelice / Dušo moja i srce…, tražit će još, i učiniti ga neutješnim.
Baš kad je mislio utjehu potražiti u zagrljaju rodnog i napaćenog Sarajeva, i bez rata i bez ispaljenog metka, usred svoje Dežele, pade Hasanov jedinac od igle! One šejtanske, narkomanske. Nije dijete više moglo ni slušat’ ni gledat’ šta se oko njega događa pa prijekim putem ode na ahiret. Pogodila ga je majčina smrt, s tim se nije mog’o nositi, to znam, ali da se drogir’o, nikad ne bi pomislio… Branio se Hasan sâm od sebe, ne mogavši prežaliti što nije bolje pazio na dijete, što je možda bio okupiran više svojom patnjom nego njegovom, što je vjerovao djetetu kad je govorilo da nema problema… Tješio se na sve načine da preboli ono što se preboljeti ne može. Da sâm sebi ne bi presudio, tješio se i mislima kako mu je dijete sada u dženetu i majci u zagrljaju. Kako je bolje da njegova Jelka nije doživjela to što je on doživio i da nije gledala kako svojim rukama spušta najmilije u hladnu zemlju… Tješio se sâm samcat na svijetu, uvjeren da njegova Jelka, k’o i on sâm, nije znala da se dijete drogira.
Ali, ni to ne bî sve, jer hoće jad na jad, k’o i para na paru. Već na sinovoj dženazi, Hasan je mogao čuti licemjerna šaputanja kako, eto, jadno dijete plaća grijehe roditelja koji nisu bili jedno za drugo. On, Hasan Aganović, Musliman, u dobra stara vremena zvan Aga, i Jelena Obradović, Srpkinja, od milja zvana Jelka, samo su po nekim komunističkim i jugoslovenskim zakonima mogli biti jedno za drugo. U vjeri i Bogu nikako, govorili su ljudi, ali sve nekako izokola. Znao je Hasan čitati između redaka i srećom nikada nije mario za mišljenja sitnih duša, pa se samo nadao da mu je sin za života bio lišen takve spike.
Od tada su Hasanu postali nevažni i državljanstva, i posao, i imovina. Nije više mario ni za udruge koje su pozivale Izbrisane da traže pravdu u bijelom svijetu. Povukao se u osamu i živio asketskim životom. A zbog želje da bude što bliže sinu i ženi, nije više poželio ni u Sarajevo otići. U blizini slovensko-hrvatske granice, od prijatelja je dobio na korištenje klijet koja će mu biti dom, a pripadajući joj vinograd njegovo radno mjesto…
Sada je već i radno nesposoban, a šetnju po šumi koristio je kako bi ubrao koju gljivu ili pronašao neke druge šumske plodove, koji će ga držati na životu. Ni prijatelj, na čijem gruntu živi, više mu ne dolazi pa misli kako je i on napustio ovaj svijet. Već ga je obuzimala i ljubomora što su svi njemu dragi otišli, a nikako da dođe red na njega.
Prošla je još jedna jesen, već i mrazevi stežu, a nova zima je na pomolu. Hasan nevoljko skuplja granje u šumarku, trebat će mu, slovenske zime znaju biti jake. U stankama je zagledan u daljinu, tamo u smjeru žilet-žice. Poput nekog priviđenja, ugleda gracilno i mlado tijelo svog Bambija. Gledaju i njega te lijepe oči. Sâm je, primjećuje. Doziva ga, bojažljivo. Ljepotan se dvoumi. Usred mukle pustoši i beznađa, Hasanovo srce preplavljuje ljubav.
„PARALELNI SVJETOVI“
8. KNS MEĐUNARODNI KNJIŽEVNI SUSRETI
Sarajevo 2017.
(Zahvalnica i Pohvala za kreativni doprinos Manifestaciji)
Bibliografija
