BIOGRAFIJA
Rođena sam 04.02.1966.god u Kos.Mitrovici gdje sam završila osnovnu školu.
Dolaskom u Zagreb, završavam srednju u Kulturi i umjetnosti Križaničeva, sa zvanjem “suradnik u javnom informiranju”
Upisujem pravni fakultet međutim bivam mobilizirana u ratu punih 6 godina, tako da fakultet nisam završila.
Pišem od svoje 20-te godine poticana ocem koji je isto cijeli život nešto pisao i sakupljao u vlastite zbirke.
***
1. POSTOJIM LI JA…
Tako je mirno u ovom tunelu
u kojem traženje ima
lik i ime.
Hladno je i osjećam da sitne duše
okreću glave jer im nisam
na jelovniku.
Bliskost mi nikad nije bila
jača strana, a dodiri su samo onda ,
kad očekuješ da će.. kratko trajati.
Zamrznuti zvuci bliskosti i očekivanja,
počinju da kopne,
kao pjena umjetno dignute sapunjice.
Pitam se da li bore, koje pokazuju,
svako završavanje straha
utisnuto pažljivo i temeljito,
imaju trag barem u postojanju.
Ima li vrijednost i zahvalnost
utjecaja, da s’am u sebi nađeš mir,
da tišina i osama budu lijek,
za umor od zvuka i slike.
Traženje koje se budi
kao nemirno dijete,
svako malo podsjeca na potrebu
da si nekome nešto,
a onda strah uspava takvu želju
i poželiš odavanje hvale,
da još uvijek udahneš svako malo,
i izdahneš češće,
to ti daje formu čovjeka
koji diše,
i ništa više.
Živjeti ili preživjeti,
treba li vidjeti razliku.
Otkako ne mrzim zaostale osjećaje
i otkako nemam želju za sjećanjem,
zaboravila sam govoriti i pisati.
Rađati riječi,
rađanje je u mukama.
Otkida nutrinu kao pincetom,
ali ipak odnosi u nepovrat.
Otkako postojim
pitanja su ista a odgovori …
drugi.
Postojim li ja
ili sam samo spuštena
u nečije postojanje,
i imam samo trajanje do isteka roka,
na dodjeljenoj ambalaži?
Kako onda da vjerujem
u nebesko vjerovanje,
o svrsi i ulozi.
Ja sam samo zaboravljeni
i zaustavljeni pokušaj
da se desi nešto,
u nekom trajanju;
nepoznatog dijela odbačene cjeline,
koju je netko upravo nazvao…
Život.
***
2. ZA KOLIKO LJUBE…
Za koliko si me ljube prodao
Ima li etiketu i cijenu
osmijeh,
kojim me stavljaš u drugu ladicu
Kolko pruženih obraza,
prisloniti treba,
uz ledeno kristalnu spoznaju,
da pomaknuta sam
u stranu,
da bi tvoj put bio ravno ucrtan
u karte skrivenog blaga
koje ti je ponuđeno
u zamijenu za prodanu dušu
Za koliko si me ljube
srebrnjaka
ispustio iz srca
da treskom na istinu,
licem udarim
Koliko nogu ti je Bog podario
da mi podmetneš
na putu ka sreći
Koliko proklinjanja si očekivao,
kao plaću za okrenuta leđa
spremna da zaborave
Bila sam samo jedna od
mnogih slijepih putnika
koje si u prolazu pitao
koliko je sati
na tvom satu vremena
koje si iz zabave
želio proživjeti
znajući da će drugo vrijeme
za tebe biti otkucano,
na nekoj drugoj crkvi
Tamo gdje prodane duše
misle da smiraj će naći,
i nova svitanja
u spasu tišine
Ljubav se zvala
najružnija i
najsvadljivija
snaga preživljavanja
i nada da se ne umire bez borbe
Za koliko bijelih školjaka
zamijenio si sjene
koje vode u spas
i koliko Mora
moram izroditi u svojim očima
da zaboravim
da sam… ostala
zamotana
u najjeftiniju novčanicu
koju si pronašao
dok si lutao
kojom si mogao kupiti
najveću šećernu vatu
na štapiću sa nacrtanim srcem
kojoj se jedino čista dječja duša
mogla veseliti
Za koliko si me listova
prašumskih palmi
ljube zamijenio
da možeš sakriti boje
koje se mijenjaju
po navici i potrebi
kao na leđima kameleona
Vraćam ti ljube
sve
nacrtane osmijehe
sve
nevraćene poglede i želje
sve
nedorečene praskove
u
izgubljenom vremenu
sve
jeke očekivane u povratu
i
vječnost
koja se u trenutak
pretvorila
Vraćam ti
sve
nakačene cijene
na moju ljubav
i mjerne jedinice
Vraćam ti milimetre i milje
koje su između mene
i mojeg koštanja
Želim ti neukradene snove
Snove bez cijene
***
3. IMAŠ LI SE KOME VRATITI…
Tkivo mojih dana sastojalo se od sluzave tvorevine zvane Strah.
On je imao dva lica.
Jedno je bilo Bol a drugo Izdaja.
Pitanja tko je kome draži?
Ti meni,
ili moje pristajanje da veličam
tvoju nadmoć nad ustajalim pokušajem
da me poniziš.
Ne moram ti reći da zaslužuješ
svaku poruku napisanu,
na starom željeznom poklopcu,
svoga zapečaćenog života.
Sunce je nešto,
o čemu smo pričali
dok smo glumili jedno drugom
poznanstvo sa emocijama,
koje su ugušene,
golim rukama,
pri samoj pomisli da bi glasa pustili,
i odali nas u izdajničkim pričama.
Kako me može osuditi netko…
tko ni jedne sijede
među prstima nema.
Kako mi može ispričati priču lice koje …
niti jednu boru nije naslikalo
na putovanju kroz godine.
Crvene haljine nosim radi uroka,
koje na mene bacaju
oni,
što su mojim rukama humke
sa imenima izgradili.
O ljubavi pišu
oni,
koji samo prvim slovom
označavaju postojanje.
Ne vjerujem da postoji moj lik
u drugom dijelu ogledala,
koje se vrti i pokazuje stalno
slike bivših prevara,
koje sam doručkovala svako jutro,
češljajući se.
Ne, dragi moj!
Voljeti nije isto što i pokušati ugasiti.
Kada jednom poželiš toplinu oko zglobova, skini obloge sa usijanih cipela,
i umotaj dušu.
Da se možeš,
ili imaš kome vratiti.
Ovisno o zaslugama.
***
4. KAŽU….
Kažu …
da sam ostavljena u drvenom kavezu
pred vratima seoske crkve,
kao trogodišnja izgubljena duša koja je siroče ostala.
Kažu…
da su me uhvatili kako tuđe trešnje kradem.
Kažu …
da me je otac u mukama rađao,
da sam kroz usta izlazila,
da me majka samo na lijevoj dojci dojila
dok sam joj dlanom srce milovala.
Kažu…
da mi je Omeja nokte rezala,
Enema drvenim češljem češljala,
Odej zube čistio i pera na krilu rezao.
Kažu…
da sam muško srce nosila,
koje sam u utrobi sa bratom mijenjala.
Kažu….
da sam Eni se zvala, a na jauke se odazivala.
Grudi su mi maramom vezali, krila kratili,
ime i spol promijenili.
Krila moja, prevelika su bila,
njima sam lišće dizala i ikone rušila,
hlad veći od oraha radila,
jedva ih u skute i pod haljinom skrivala.
Kažu …
da sam se kao dijete smijala dok sam na ljude kamenčiće bacala
kad su iz crkve izlazili.
Kažu…
da sam morala tiho i umilno govoriti,
dok sam se za kruh molila,
dok sam vode i hostije od blaženih dobivala,
dok se Bog odmarao od misnih molitvi.
Kažu …
da ću lijek bolesnima biti,
i razlog na koga treba pljunuti, ako umirućeg na noge ne postavim.
Kažu …
u dvadesetoj će me udati,
svoja krila nikada mužu da ne pokazujem,
krila se pred mužem ne šire, jer prognana mogu biti.
Kažu…
sudbina mi je već u stare knjige napisana,
moje je samo da je čitam,
svaki dan po jedno pero iz krila čupam, tako dane brojim,
i kada više pera na krilima neće biti, pravom ženom ću postati,
svome mužu na uslugu i pokoru.
Žena za anđela rođena nije,
niti visoko da leti, i krilima maše,
da sa visoka na svijet i bijedu gleda.
Njeno je mjesto da uz muške skute bude,
kao Juda krila svoja porekne.
Kažu…
da su neke stranice iz Svete knjige izvukli i spalili,
na kojima mi sudbina, drugačija piše,
da ću haljine skinuti,
gola samo krilima pokrivena u nebo pogledati,
do Boga doći,
da zajedno večeru za istim stolom podijelimo.
Ja ću ga krilima hladiti, on će mi osmjehom platiti
iz prave knjige sudbinu čitati,
da krila moja pokora nisu.
***
5. KOLIKO VRIJEDI DUŠA….
Koliko vrijedi duša …koja je dvaputa prodana
Koliko vrijedi sutra …koje je već bilo
Koliko je jaka ljubav…koju je srce izbacilo
kroz najmanji prozor
vidjena okom sumnje
Sve je na prodaju
osim bora….utisnutih
od čekanja na osmijeh
Sve se kupuje
osim želje… za ostajanjem
I mi odlaske slavimo
dolascima
Šapućemo…. istine
tajne na glas…..jekom šaljemo
Vriskom…. dočekujemo tišinu
Otiske… u sjene pretvaramo
I šutimo
Plač je istina
koju kao molitvu ponavljamo
Umiremo sami
da bi imali prijatelje
koji će reći koju lijepu o nama
Koliko vrijedimo kad smo zreli
da odbacimo sebe… radi drugih
koliko vrijede drugi… kad odbacimo sebe
Kolko pitanja u uzdahu
koliko uzdaha u pitanju
Gdje otići ogoljen od ljubavi