Rođena u Velikoj Kladuši 1986. godine. Osnovnoškolsko i srednje obrazovanje završava u Karlovcu. Obrazovanje nastavlja na Policijskog akademiji te je poslove policijskog službenika obavljala u Splitu do 2010. godine nakon čega se vraća u Karlovac. Majka trogodišnjeg sina. Pisanjem poezije se bavi još od osnovnoškolskog obrazovanja. Prvi doticaj s javnom recitacijom svoje pjesme je bilo na “Prvoj piščevoj noći” 2018. godine ( “Oprosti mi, anđele” ), a prva tiskana pjesma je u zajedničkoj zbirci “More na dlanu”, 2018. godine ( “Krila” ).
***
Odlomak iz romana u pripremi ( „Majko“ )
…“ Krivulja uspona i padova nije pravilna, poput očitovanja otkucaja srca neprestano pada i diže se. Tako je i meni. Ponekad, u samoći razmišljanja, suze straha krenu bez prestanka. Bojim se da ću se jedno jutro probuditi, a lice mojega djeteta neće biti ispred mene. No, onda se sjetim da nisam sama, da su mnoge prije mene ( nažalost, nisam posljednja) prošle kroz ovo. Moje dijete me treba. Borim se za njega.
Ovo pišem kao znak svoje borbe za sebe kao ženu i majku, kao znak potpore svojoj sestri po šamarima. Sada ću se osjetiti nepobjedivo, no, vjerujte mi, sutra ću pokleknutim sjetiti se njegovog imena i prezimena, sjetiti se imena i prezimena osoba koje poznaje ( Raj, Pakao i Zemlja su nastanjeni njegovim poznanicima ), razmišljati o tome da će ispuniti ono što je rekao kada sam ulazila taj dan u stan u pratnji policijskih službenika: „ Požalit ćeš zbog ovoga! Kako si glupa i misliš da će te policija spasiti! Nema ti spasa. Sad si ljubav mog života i posvetit ću se jedino tome da ti se osvetim za ovo! Nikada više nećeš vidjeti dijete. Znaš tko sam i što sam u stanju učiniti da ostvarim ono što rečem! „
Upravo zbog tog straha, nasilje nad ženama ne prestaje u trenutku kada one odu. Nasilje traje jako dugo. Ta žena se možda spasila od fizičkog nasilja, no uvijek se okrene iza sebe na iznenadni i glasan zvuk, svaki put kada se vraća s posla, strepi hoće li je dočekati njeno dijete s osmijehom na licu vičući „Mama“ dok joj trči u zagrljaj.
Sam pristup društva u kojemu se nalazimo, zakoni te pristup određenih tijela prema ženi koja je žrtva dodatno otežava tu borbu.
Voljela bih da je ova posljednja faza „šamara“ završena, no ona traje šesto trideset dana. Šesto trideset dana straha, strepnje, nepovjerenja prema Bogu i Narodu. Iako, tih šesto trideset dana je podnošljivo naspram dvjesto dvadeset osam dana koliko je trajalo dok nisam osjetila prvi tračak nade u spas.
Voljela bih da sam započela novu priču svog života.
Voljela bih.
Željela bih.
Vjerujte mi, tolika skromnost koju ne mogu ostvariti. Želim biti sretna, opuštena majka koja se ne budi u strahu da će netko sa zvučnim imenom i prezimenom uzeti njeno najveće blago.
Olakšavam samoj sebi tako da sam svoj svijet obojila ružičastom bojom, da bih pobijedila sivilo koje me svakodnevno okružuje.
U najboljim svojim danima skačem s djetetom, vrištim od sreće, stvaramo zajedno naše kraljevstvo u kojem nas dvoje vladamo okruženi prijateljskim, nasmijanim izrazima lica.
U najgorim svojim danima skačem od bijesa na samu sebe, vrištim od tuge jer financijski niti pravno nemam puno prostora, stvorila sam zid do sebe jer sam u strahu od neprijatelja koji nikada ne spavaju i čekaju moj pogrešan potez.
Hodam čvrsto, no oprezno da ne probudim čudovišta koja spavaju ispod mojih nogu.
Smijem se glasno, no kratko da ne probudim čudovišta koja lete iznad moje glave.
Volim iskreno i srcem život svojega života, no borim se da to ne bude prečvrsto kako bi i on mogao voljeti mene i svijet oko sebe.
Pjevam mu „Kad si sretan“ , no istovremeno plačem jer se bojim da će mi ti trenuci postati samo sjećanje.
Neopisivo sam zahvalna na svom miru koji sam stvorila unutar svoja četiri zida, no nisam mirna.
Paradoks.
Realnost.
Neopravdan majčinski strah.
Nikad oprostiva oduzeta dostojanstvenost, sloboda.
Ljubav pretvorena u mržnju.
Vječita čežnja.
Žena.
Majka.
Nasilje.
Tristo.
Tristo crnih balona koji su pušteni u zrak simbolizirajući duše žena koje su izgubile svoj život u posljednjih deset godina.
Tristo žena ubijenih u mirno vrijeme, odvojeno od
Svojeg djeteta
Svoje majke
Svog oca
Svoje sestre
Svojeg brata
Svojih prijatelja.
No, da li je nebo dovoljno veliko kako bi pružilo prostor za svaki balon koji u ovome svijetu predstavlja dušu žene koja u ovom trenutku šuti i ne smije ništa učiniti.
Vjerujte mi, Sunčev sustav je premali za sve te duše.
Ovdje nije u pitanju feminizam. Šovinizam. Niti politika.
Ovo su samo riječi žene koja je šutjela jer je štitila svoje dijete, a kada je vrisnula, probudila je zvijer koja je u tom trenutku odlučivalo o njenom životu. Upravljalo njenom sudbinom.
Ovo nisu riječi žene koja traži žaljenje. Ona se osjeća kao borac, ne kao žrtva.
Ovo nisu riječi žene koja traži medalju. Ona se borila za sebe i svoje dijete i njena medalja je njoj već oko vrata.
Ovo nisu riječi žene koja nešto reklamira, koja se prikazuje kao aktivistica.
Ovo su riječi žene koja želi upozoriti na ono što nas okružuje, a društvo okreće leđa od toga.
Ovo su riječi žene koja se moli za snagu svojoj sestri po šamaru gdje god da se ona nalazi.
Ovo su riječi žene koja nikada ne gubi nadu i vjeru u ljude, pravo i pravdu.
Ovo su riječi žene koja postavlja Vama pitanje.
Zažmirite i zamislite tristo žena na jednom mjestu koje vrište ime svojeg djeteta. Čujete li vrisak ili samo tišinu? Osjećate li njihovu bol?
Zamislite tristo duša kako odlaze u nebo dok svaka od njih pušta niz obraz samo jednu suzu. Osjećate li tristo kapi suza na svojim dlanovima?
Bole li?
Osjećate ih, zar ne?!
Naravno da osjećate, samo razmislite o tome.
Ljudi ste.
Sigurna sam da razumijete.
Muškarci ste.
Žene ste.
Djeca ste.
Razumijete.
Sigurna sam u to.
Osjećam to.
Vjerujem u to
dušom,
srcem
i razumom“ …
***
POSLJEDNJI TANGO
Najdraži moj,ne gasi pjesmu,
Pusti, nek svira do kraja,
Zagrli me kao u onoj modroj zori
Kad strah od samoće nisam poznavala.
Ma nije „ Zbogom“ najgora riječ,
I nije važno tko će je od nas izgovoriti,
I sreća i suze dio su života,
Sve treba čvrsto na nogama izdržati.
Završimo ovaj naš posljednji ples,
Priznaj, bilo je lijepo dok je trajalo,
Da smo rođeni u nekom drugom vremenu
Možda bi sve drugačije završilo.
Popij piće, zapali cigaretu,
I ostavi ključeve, neće ti trebati,
Za mene ne brini, ostalo mi je snage
Za tobom vrata zatvoriti.
***
KRILA
Nikad ne trči objeručke k meni,
Ni onda kad sam umorna od leta.
Jedna je ruka čvrsto uz mene,
Druga ti treba za ostatak svijeta.
Jedinče moje, krećem večeras
U posljednju bitku da branim naš prag,
Perom ispisujem riječi za tebe,
Ako se ne vratim da imaš moj trag.
Na nebeskom moru moj brod me čeka
Ako mi oštricu protivnik slomi,
Za silu zla ti više ne brini,
Ona će samnom kroz vječnost da plovi.
Koliko god snage još imam,
Lomi mi krila moj najveći strah-
Da neću još dugo kročiti s tobom
I da ćeš kroz život morati sam.
***
IZBOR
Utihnuše koraci po glavnoj ulici,
Noć je tišinom vladavinu objavila.
Moja se duša budi iz sna
I sad bi s tijelom tango zaplesala.
Otkucaji srca na tren su stali,
Upitaše pomoć: „ Pa zar si već tu?“
Lepršavost ove žene se budi,
Uspori malo, prekini krug.
Oči se bore da gledaju zvijezde,
Kada ih sklopim, smrti sam bliža.
Smrtnici svoje snove prizivaju,
Ja od svojih bježim kao vrag od križa.
Jer snovi su moji nijemi i teški,
Okove mi stavljaju i korak posustaje,
Zaboravljam u njima da još sam živa
Pa duh od tijela svojeg odustaje.
„Što bih s njima?“, upitah sebe,
Dublje ne mogu-ne ponosim se time,
No daljnjom grubom rječju o njima
Samoj bih sebi pogazila ime.
***
KRALJICA
Dobro ti večer, neznanko moja,
Sestro po bolu, osmijehu snažnom.
Rođene pod crnom padajućom zvijezdom,
Oslobođene zajedno doživotnom kaznom.
Bacaju kamenje po našim leđima,
Bol prkosnim osmijehom dočekamo,
Jer naši nas anđeli na ramenu bodre,
Zbog njih se u smrti iznova rađamo.
Na jednoj cesti s tisuću pravaca
Biramo puteve trnjem ispunjene,
Krvava stopala štiklom zaliječimo
I sjedamo na tron, prokletstvom okrunjene.
Da… Tu smo iste, prijateljice moja!
Iz pepela gradimo temelj za svijet.
Kada nam s bijesom isčupaju krila
Tek tada krećemo u savršen let.