Ljubica Šporčić Ljubica Šporčić rođena je 1953. godine u Tišini Erdedskoj. Od svojetrinaeste godine živi u Sisku. Gimnaziju i Pedagošku akademiju završila je u Petrinji i stječe zvanje nastavnice hrvatskoga jezika. Radila je u OŠ22.lipnja,Sisak, a 2018.godine odlazi u zasluženu mirovinu.Voli književnost,piše poeziju i haiku poeziju.2018. godine izdala je svoju prvu knjigu haiku poezijePRED PROZOROM / IN FRONT OF MY WINDOWOd 2008.godine aktivnije se bavi pisanjem i objavljivanjem svojih pjesama naraznim natječajima.Do danas se u zajedničkim zbirkama našlo 9 pjesama.-u Zborniku SUSRET RIJEČI, Bedekovčina 2012.,-u Međunarodnoj zbirci ljubavne poezije VALENTINOVO,-i Međunarodnoj zbirci pjesama MORE NA DLANU u izdanju Kulture snova,Zagreb, 2013.,-PETRINJSKE STAZE ,Petrinja, 2016., Nakladnik Strižak d.o.o.,-na PS –portalu i javno izvođene na Stihovnici u Sisku.,– PJESNICI BEZ GRANICA 2019, SLOBODA, Niš,2019. -Međunarodna zbirka ljubavne poezije NAJLJEPŠE LJUBAVNE PJESME, Zagreb 2019., Kultura snova,-Međunarodna zbirka pjesama SVIM NA ZEMLJI MIR VESELJE, Zagreb 2019., Kultura snova,– VALENTINOVO ,zbirka ljubavne poezije, Zagreb 2020., Kultura snova.Od 2018.godine aktivna je članica Stihovnice i Zalogaja poezije u Sisku, a 2020. se učlanjuje u Kulturi snova.Kako kaže: „ Pišem ono što osjećam iz srca i duše, pretežno ljubavnu liriku.Ponekad napišem i pjesmu socijalne tematike. Iz ogorčenja koje muči malog čovjeka.Duša oslušne, srce zavapi, a ruka napiše stih.Istinska spoznaja moga duha, snage i ljubav moga života.“ BLAGDAN U MOJOJ ULICI Kraj prozora sjedim i ulicuu blagdanskom promatram ruhu,sve je nekako svečano i tihoi godi mojemu uhu. U automobilima što klize tihogospođe nose cvijeće.Na ulici ljudi u svečanom ruhusvaki nekamo kreće. Prolaze parovi mladi i starii djeca što sladoled ližu,motori tek kojiput projure brzoi zaglušenu buku dižu. A onda opet praznička tišinana moju ulicu pada,dok parovi mladi prolaze sretnibaš kao nekada. JESENJI AKVAREL Stopiramo na autocesti.Svježe je.Kiša je oprala sve tragove naših plesnih koraka. Valovi glazbe strujali su i dalje tijelimai razbijali se negdje u daljiničineći široke amplitudeorgazmičkog zadovoljstva. Suvišne riječi slijevaju se niz dlanovepreko uznemirene kožeostavljajući tragove jesenjeg akvarela. Svjetla u daljini,obrisi slučajnih promatrača.Kosturi natmurenih neboderai dalje izazivaju nebo.