Bukarić Ensar rođen je u Bugojnu (1968).
Živi i radi u Gornjem Vakufu – Uskoplju (Bosna i Hercegovina).
Diplomirani je inženjer mašinstva.
Piše od 1977. godine. Sarađuje sa časopisima, zastupljen je u zbornicima i antologijama. Djela su mu objavljivana u BiH, Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji, Keniji, SAD-u, Albaniji, Uzbekistanu, Kirgistanu, Indoneziji i Rusiji. Sa dvoje kolega objavio je koautorsku zbirku poezije „Poetiziranje svemira“. Objavio je 2020. godine samostalnu zbirku poezije za djecu „Svaštarnica“. Zbirka poezije „Moj Svijet“ ugledala je svjetlo dana 2021. godine.
Član je više književnih udruženja.
Najviše piše kratke priče i pjesme od kojih su neke i nagrađivane.
Posebno voli pisati za djecu.
NISTE NAM ŠANSU DALI
Niste nam šansu dali,
ljudima poput vas,
da shvate ulogu
svojeg postojanja.
Pustili ste na volju
onima što dostojni nisu
titula svojih i položaja,
da zamisle da su važni
i da mogu imati lične
marionete i roblje svoje,
da pohote svoje
stišaju našim kćerima
i našim sestrama,
našim mladićima
i djeci našoj.
Dajte nam zraka
da dišemo
da lance nevidljive
s ruku skinemo,
da pjesmu
iz grla naših
pustimo
i od sreće
da vrištimo.
Dajte nam zraka
da kičmu im slomimo!
NOSI MOJE SRCE
Nosi moje srce
pristaje ti,
tamo gdje ja jesam
ne treba mi.
Kad zakuca jako
u grudima tvojim,
to znaj da sam
s tobom,
otkucaje brojim.
Kad zaboli ono
tvoje grudi mlade,
to znaj da sam
treptaj što ti
dušu krade.
I ne brini silno
srce plaho mi je,
željno da te prati,
od uzdaha skrije.
Dobro mi ga čuvaj,
uvijek mi ga pazi,
neka dugo kuca
i kroz život gazi
– kad ne mogu ja.
JESENJA NOĆ
Noć,
ta noćca crna
jesenjim koloritom
omotana,
lahorom tihim
milovana,
šuštanjem lišća
posvuda u mraku
okolo mene
zavijena
u sablasni plašt.
Kiša ne rominja
i hladno nije,
k’o da je neko sa kraja ljeta
posudio koji li sat.
Samo me lavež
skrivenih pasa lutalica,
što tek im sjenke vidim,
podsjeća
da jesen je tu,
da ne slute na dobro,
jer odmah,
iza prvih brda,
skriva se zima,
a sa njom mrski
i glad i stud.