Biografija:
Rođena sam u Zagrebu gdje živim i radim. U mladosti sam se bavila sportom, isprva sportskom gimnastikom, a potom atletikom, te sam bila juniorska reprezentativka u skoku u dalj u reprezentacijama Hrvatske i bivše SFRJ. Od 2019. godine bavim se i slikarstvom u tehnici akril i grafitna olovka, te oslikavanjem torbi akrilnim markerima. Slikarske radove objavljujem na društvenim mrežama, a moglo ih se vidjeti i na prodajnim izložbama i sajmovima. Poeziju pišem od 1980. godine i također ju objavljuje na društvenim mrežama. U proljeće 2024. godine sam se aktivnije uključila u pjesničke krugove i od tada su sve moje pjesme koje sam poslala na međunarodne natječaje u organizaciji naklade Kulture snova, uvrštene u zajedničke međunarodne zbirke poezije. U siječnju 2025. izdala sam svoju prvu i do sada jedinu zbirku poezije “Nekad sam sanjala”.
***
NEKAD SAM SANJALA
Sreća se osmjehuje,
ali ne meni,
nekim drugim ljudima
utire put.
Moja je zastala negdje,
u nekim drugim vremenima,
prekrivena slojem
davno otpalog lišća
s nekoć raskriljenih zelenih grana….
Jesu li ikad postojale
ili bjehu samo slike
koje želje duše nižu?
Tanka je crta
gdje snovi se pretaču u stvarnost
i stvarnost uranja u snove.
Nekad sam sanjala…
Sanjala sam sreću što čuči
tamo iza ugla
zamagljenog horizonta….
Nekad sam sanjala
neke drage ljude,
čije ruke tople i meke
prebiru strunama usnule nutrine…
Nekad sam sanjala
da su ljudi lijepi
i da iskreni osmjesi njihovih lica
putuju Svemirom…
Osmjesi su se raspršili,
iskrenost je iščezla,
a laž što putuje svijetom
nikada neće probiti moje zidove…
***
IZGUBLJENA SREĆA
Ne govorim,
ne oglašavam se,
a trebala bih vikati,
osloboditi bol
nakupljenu u grudima…
Ne postojim…
Izgubih se
negdje na tom putu
u potrazi za
drugim, boljim ljudima…
Ne živim,
za to treba volje
i trunku zdrave sreće,
u meni sve je mrtvo
oživjet nikad, nikad neće…
Ne osjećam…
Život oko mene vrije,
a u meni studen,
hladna studen,
razvaline izgubljene sreće.
Ima li gdje iskre,
a da nije lažnog sjaja?
Upali li kad vječni plam
il’ uvijek brzo
izgori do kraja?
Je li to kraj,
zbilja već kraj
svih nadanja,
svih divnih snova?
Polako pada suton,
mrak se već pomalo hvata…
Hoće li ipak sutra
sreća pokucati na moja vrata?
***
PLAM JEDNE LJUBAVI
Ugrijao me ozeblu
plam jedne ljubavi…
Pojavila se nenadano,
na valovima tihe čežnje.
Poput morske je pjene
razasutom čipkastom bjelinom
zapljusnula pukotine
izbrazdanih hridi,
rasjekline, u podsvjest
potisnutih godina.
Otopila je dušu ledom okovanu,
raspirila vatru na već
ugaslom ognjištu…
Zaiskrila poput zvijezde
na tamnome svodu,
zabljesnula neviđenom svjetlošću
i sjajem.
Noćni ju je povjetarac milovao
dodirom nježnih usana,
nosio ju dalje prema Suncu,
širom rastvorenim dlanovima…
Vjetrovi života nikad neće
izbrisati njene tragove,
zapis njen, k’o u stijenu uklesan,
zauvijek u srcu ostaje…
***
ŠALJEM TI LJUBAV
Šaljem ti ljubav u kapima kiše,
slijeva se po tvojoj izranjanoj duši,
mirisom nabreklih plodova ljeta
strepnje, strahove i sumnje briše,
pogledom očiju raspupalog cvijeta
ponore turobnih misli ruši.
Šaljem ti ljubav šapatom Ivanjske noći,
oko tijela moga povija se trava,
mirisna i rosna, prstima tvojim odiše.
Dok ti duša negdje u daljini spava,
sa zebnjom se pitam za kime sad uzdiše
i traži li baš moje dodire u samoći.
Šaljem ti ljubav na valovima uzburkanog mora,
dok šetaš našim obalama
i prisjećaš se pritajene vatre
što kovitla se zrelim godinama,
prisjećaš se dodira i strasti
u svanuću rumenih i plavih zora.
Šaljem ti ljubav u poruci u boci,
ako je sudbine, naći će do tebe puta,
morski će je vali upravljati k tvojoj luci,
neće pustiti je predugo da luta,
uzdahe i čežnje ispisane na papiru neisplakanih suza,
tvojih vječnih pratitelja, mojih vjernih muza…