Posjeta
Isplivala je sva
Trauma
Koju je proživjela
Prošlih godina
Poput smeća na
Površini mora nakon
Oluje
I ponovo vratila sav
Strah
noćne more
I čvrsto stisnutu
Čeljust
Do pucanja zubi
Pokazavši joj tako
Kako je samo dobra
Glumica
Jer je i samoj sebi
Odglumila
Da je dobro
I da su sve rane
Zacijelile
A nisu….
©T. P 10.11.2023
***
Zlaćani pijesak
Pustinje
Upio je u sebe sve
Njene suze
A pješčana oluja
Zaglušila njene
Vriskove
U daljini kroz izmaglicu
Trepere bljeskovi
Života
Kakav želi
Ispunjen ljubavlju
Srećom i toliko
Dugo sanjanim
Mirom
Preumorna već
Za konstantno kretanje
Naprijed
I naprijed
Iznova i iznova
Ne stigavši nigdje
Najzad shvaća
Sve je samo jebena
Fatamorgana…
©T. P. 6.11.2023.
***
Život na socijalnoj pomoći (kako ostati stajati u ruševinama života )
Eh. Ova je priča nešto drugačija. Teška.
Negdje 2012. g moj se život raspao. Ne na komadiće. Doslovno sve što sam znala, sve kako sam živjela rasplinulo se kao balončić od loše napravljene sapunice. Preko noći. Večer prije imala sam savršenu obitelj, muža koji je imao pristojna primanja. Ujutro sam ispratila supruga na posao sa kojeg se nije vratio. Ostala sam sama s djecom bez ikakvih primanja.
Ne, nije preminuo. Otišao je. Uzeo je odmor od obitelji jer se nije znao nositi sa problemima koje nosi život sa devetero djece, od čega troje sa invaliditetom.
Našla sam se u neobranom grožđu, jer do sada se ja nisam bavila financijama, računima i ostalom matematikom. Ja bih rekla trebamo to i to, otišli bi, nabavili bi. Ptičjega mlijeka nam nije falilo. Šta sad?
Bila sam prisiljena otići na Centar za socijalni rad i tražiti pomoć dok se ne snađem. Oni su kao institucija priča za sebe, i biti će ispričana, ali u ovom slučaju, novčane pomoći, stvarno su mi izašli u susret maksimalno. Odmah sam dobila jednokratnu pomoć, dok se ne riješi papirologija za redovnu mjesečnu pomoć. Namjerno ne pišem onako kako treba jer je socijalna pomoć svima bliži pojam.
Od toga dana, kada sam bila prisiljena (jer netko se morao pobrinuti za djecu, pa i ako treba na taj način) počela je moja transformacija. Kupila sam 20 kilograma brašna, veliku kutiju kvasca, sol, ulje, krumpir, rižu, tjesteninu i nešto malo mesa. Najjeftinijeg. Počela sam mijesiti kruh. Kuhalo se za dva tri dana. nije bilo bacanja hrane. Od kruha starog dva dana pravio se toast namazan margarinom ( jer maslac je bio skup i onda) i marmeladom. Imala sam mali vrt ispred kuće, malo blitve, nekoliko rajčica, mahune, krastavci, salata.
Jedan dan se jeo bolognese umak sa tjesteninom, drugi dan smo dodali rižu, ili skuhali pire krumpir, sam ili sa blitvom. Izmišljala sam jela koja ne postoje samo da nahranim djecu.
Da ne budu gladni.
Noću sam plakala da me djeca ne vide, od srama, od nemoći, od bijesa. Nikada nisam trebala pristati na to da budem domaćica, ali pomisao da mi djecu odgajaju u jaslicama i vrtićima dok ja lomim kičmu za neku bijedu od plaće bila mi je nepodnošljiva. Da se ogradim, nemam ništa protiv žena koje rade, koja djecu upisuju u jaslice i vrtiće, dapače, samo sam ja u svojoj glavi imala problem sa time.
Pet godina smo živjeli tako. Presipavali iz šupljeg u prazno, pazili na doslovce svaki dinar jer je moralo biti za školu, za odjeću i obuću i račune. Ponekad sam znala otići u pekaru i zapisati se za „stari kruh“. Pekare tako nekad znaju prodati ono što im ostane od prethodnog dana, nije to staro i tvrdo i neupotrebljivo. Bila je velika vreća od cca 25 kg brašna puna tog kruha, peciva, pizza, kolača za neku sitnu cijenu. Doslovno simboličnu. Time bi im razbijala monotoniju jela. Jer kada imaš limitirani budget, imaš i limitirani izbor. Mortadela nam je bila delicija kao da smo kupili pršut. A nedugo prije toga bila nam je najnormalnija kao i pršut i shopinzi u Trstu i slično.
Danas me nije sram pričati o tome. To je život koji sam živjela, ne svojim izborom. Osim što me transformiralo u jednu od maštovitijih kuharica za „sirotinju“ , naučilo me zahvalnosti i poniznosti.
Zahvalnost za male stvari. Za kišu koja bi zalila vrt, za dobar urod, za šljivu koja bi rodila da mogu napraviti pekmez, da ga ne moram kupiti. Za susjedu koja bi poslala trešnje ili smokve.
Poniznost ispred djece. Kada moraš progutati svoj veliki ego da bi djeci omogućio kakav takav život.
Znate, najlakše je reći šta si ih rađala da ti ih država hrani. Nisam. Rodila sam ih sebi, nama. Ali od svega što me zadesilo u životu, malo je stvari bilo moj izbor. Nijedan dan u tih pet godina nije prošao da se nisam trudila obrnuti stvari, da nađem bilo što da se osovim na noge. Sa devetero djece to baš i ne ide jako lako. Ali nekako sam uspjela.
Od 2017.g nam je preseljenjem na drugi kraj države krenulo na bolje. Polako, korak po korak. Ali uspjela sam. Opet sam svoj na svome. U svojoj kući, u svom dvorištu, u svom vrtu.
Nije važno ako padneš u životu, važno je da ne odustaneš.
I zato sam postala još snažnija, borbenija. Xena ratnica. Stajala sam sama u ruševinama svog života. Preživjela sam.