ANKICA ANCHIE s pisanjem poezije i proze započela je u vrijeme svog odrastanja,dok intenzitet pjesničkog stvaralaštva dostiže tijekom zadnjih 20 godina. Opijena ljubavlju prema Dalmaciji, njenim rodnim krajem kao i tradiciji, pokušava očuvati to blago od njenog zaborava. Većina pjesama prožeta je dalmatinskim izričajima, prirodi tog kraja, moru i samom čovjeku. S ljubavnom poezijom vodi nas kroz romantična maštanja, uz svakodnevni život. Stihovi i proza obavijeni su sa ljubavlju i boli. Njene pjesme objavljivane su u zajedničkim zbirkama Kulture Snova, kao i u mnogim zajedničkim zbornicima. U pripremi su i njene dvije samostalne zbirke poezije i proze”Beside jedne Dalmatinke ” i “Ljubav na dlanu ” “Poeziju treba živjeti, s njom se buditi i s njom usnuti “, riječi su naše Dalmatinke.
***
BESIDE JEDNE DALMATINKE
SPLITE MOJ
Splite moj
Kadeno moje mladosti
Ti si moj, a ja san zauvik tvoj
Volin te grade moj
Kroz fuštu I fureštu
Kontra svake mire
Bonaca ti u portu piva
Jidriš valin vijaže smjele
Okusom hostije čistog srca
U tinelu gnizda tila
Tvojega,
Riva sja,
sva zablista
Kroz kale I pjacete
Snivaš Suncem ,modrinom
Prelivaš škure
svojon teplinom
Budiš me uz vonj đirana
I uz graju
Kroz bandire i beštimje
Niz kamene strune
za vičnu skladbu
Serenadu pivan svome gradu
Splite moj
Kadeno moje mladosti
Ti si moj, a ja san zauvik tvoj
Volin te grade moj
Čapa si moje srce
Batin vazda tvojin puten
Kalajen, ne posustajen
U partenci tvojoj
Bavon do vičnosti
I kad zajeca zadnje zvono
I kad se ugase posljednji ferali
Moje tilo u tvon spi
Splite moj
Kadeno moje mladosti
Ti si moj,a ja san zauvik tvoj
Volin te grade moj
***
UGRIZ VRIMENA
Rasipan se u vrimenu
Strp’jenstva i pokore
Dok ćutin ugriz vala
Koji me zibaju,
Vješto sudarajući u hridi,
Škrapje i usude,
Lanterne moje
U skutima Tišine
Još ga ćutim,
Slan okus poljupcaTvojega
Zadrhtih sjetno
U sumaglici,vidjeh strehu
Kuće naše
I vrapci je opkoliše, u igri
Svojoj zagrliše
Još poneka kapljica
Jesenje kiše
Svojom dušom ih napuniše
Na valima o’ vrimena
Iz kamena, izrasla
gruda roda mojega
Korov i drač je nježno obgrliše
I kaplje sjetom duša moja
Cipa mi srce
A kako zaličit dušu?!
Vajalo bi fermat i jokom i duhom
Zavedi me, Čime?!
Sve mi sad na klišej liči
I judi
I pisme i libri
I likarija malega mista
Nima straja
Spuga vrimena,briše ća vaja
U pjatu s mrvu sriče
Još vajan kapju nade
I bižin s prvin vitron ,
Valon nostalgije
Valon malinkonije i kriposti
I ćutin miris svetosti
Na pojima,u pleteru
Lipe naše dalmacije
Pofraja život,ugrizlo ga vrime
Još bura umiva lice grada
Išće pinku mira,
Na obali našega sna
***
KVARAT URE, MRVU VIŠE
Nek ostane ovo,
malo života u meni
Obale me zovu,
Frižji i da’je grebu, bole
Oganj mi grije grudi
Lojanica stara,
Teplinom je puni
Čežnja Tišini hrli
Jel’ i ti čuješ mili
Toča vrime
Kazaljke sporo žure
Kvarat je ure, mrvu više
Južina nam i da’je grije skuti
Rastočene škure
Ruzina kračuna
Galeba stina
Duša materina
U ova dva tila
Ča joj vitri valin prkose
Lišina vitar zapasala
A nas dvoje
Nikad nećemo znati
Jel moglo boje
Jel moglo u dvoje
Jel ‘ i Ti čuješ mili
Toča vrime
Kazaljke sporo žure
Kvarat je ure, mrvu više
***
LJUBAV, TO SAM JA
Znam, teško je samnom
Udisati drhtaj života
Drhtaj, treptaj žene, koja nije
A mogla je sve
L’ječit dušu u noćima bez sna
U oku s tragom prošlosti
I vapaj i krik
I bol stvarnosti lika mojega
A s’jećanja, ko kašmir miluju
Maze minule dane
Odbolujem jutra mojih
samotnih Tišina
I upitah se po milijutni put;
“Što je to ljubav?!
Nije to samo ona riječ…u igri
Mjesečine na zvjezdanom putu
Naših uzdaha…
Ljubav sam “Ja “, a Tko si Ti ?!
Sjenka, čak i u pjesmi
U prosutoj čaši, boema noći
U gozbi moje duše
Samo si, šaptač tuge koja drhti
U jeseni svojih ljeta,prosipajući
Lovorike puste
I danas ću Te prigrliti, kao moje Sve
I osmijehom Ti suze obrisati
I dok cvjetaš u oazi moga mira
Kao u rađanju nova zorja
U pustinju žedna je Sahara
Utihnu li Tvoja mora?!
Na ušću dok se cijedi strast
Sa otkopčane košulje Tvojih snova
Znam, zagrebu te noći
Kao ruzina po pramcu
Kad kapaš golim odrazima,
duše svoje
I dalje, upijaš maglena jutra
I mirišeš dodir mojih sanja
Pa se smiješ,
kikoteći se bolu
U njedrima stisnut od grča
Gdje se mire, vitri
I more u luci zaborava
Ljubav, To sam “Ja”
Ljubim sol sa nateklih
Sjećanja Tvojih
Okusa borovnica
Prkoseći jesenjim mrazovima
Gazim bosim nogama
I prosipam se u purpuru
Istine i boli
Laži i sanja
Na ramena naslanjam čežnju
Otkopčanih tuga,
Ušuškane u krilu
Predgrađa novih jutara
Ljubav sam “Ja”, a Tko si Ti ?