Biografija:
Poezija i priče koje pišem kao da su već davno započete, ali zbog mnogo čega ostale su neispričane, nezavršene, izgubljene. Pisati sam pisati počela vrlo kasno. Moj izričaj nastaje kao dio iskustva življenja, čitanja, istraživanja i propitivanja vlastitih znanja o svijetu koji je fragmentiran, razdrobljen, raspršen, tako da pisanjem nastojim strukturirati sadašnjicu, progovoriti o svojim nedoumicama i začuđenosti, a i o onom potonulom svijetu od jučer, gdje u sjećanjima tragam za izgubljenim slikama i riječima. Moje priče, napose putopisi, bliske su eseju, bilješci ili zapisu. Moja poezija voli prirodu, njezine mijene, uhvaćen trenutak. Profesorica sam njemačkog i engleskog jezika i književnosti. Studirala sam na na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, i Filološkom Fakultetu u Tübingenu. Prevodim djela s područja filozofije i teologije. Kratku prozu počela sam pisati u jesen 2017., kao polaznica Centra za Kreativno Pisanje u grupi profesora Miroslava Mićanovića. Kratke priče i poeziju objavljujem na internet portalima i u književnim časopisima. Izbor iz putopisa „Dunavom do Crnog mora“ i „Bilješke o prvom putovanju u Iran“ objavljeni su na 3. programu Hrvatskog radija. Živim naizmjence u Zagrebu i Bilju/Baranja.
JUTRO UZ OBALU
Uz obalu automobili
odloženi ispod palmi
u trajanju jutarnje kave
a one obesplođene,
vidaju ranu stolisnikom
cvjetom soli i melanholijom
brodovi, gledam, napuštaju
luku u osvit
neki se u osvit vraćaju
kada se na modrinu
s pučine nastavi čelično siva
i tako miruje pod suncem.
***
GNJILA VREMENA
Otrovne ruže parazitiraju
uz prešutno odobravanje
i bez ušećerenih riječi
i bez čarobnog štapića
i bez maske
iza ograde izbjegavaju slučaj
spremaju krizanteme za grobišta
na kojima će zazivati žrtve.
Neumrežena mladost odlazi
ili spava
ili na kultnom mjestu
oko hrama kulture pleše
crescendo pred završnicu
za koju ne znamo kada ni kakva će biti
a rekli su im da barbari neće doći
da ne čekaju.
***
Polje suncokreta nakon oluje
Mahnito krdo
obarajuć se iz oblaka,
ostavlja za sobom
slomljena sunca
zatučenih potiljaka
okrenutih prema zemlji
lica su im u blatu.
Takve će ih na kraju
pojesti smrdljive bube,
i na strništu
neće ostati ništa,
čak ni ono samo.
***
JUTARNJA ŽEGA
More guta zrak
izbacuje slane isparine,
ispod površine vrulje
hlade leđa riba
u sjeni bora miruju
barke i dahću psi
bez krila ptice
ljepljiv će biti dan
sumoran i žedan
neispadane kiše
ispod grana oleandra
presvislih od cvata.
***
GRAD
To nisu pročelja, to su slike,
vjetar, jorgovan, ulica i stablo
travka zapela u godinama
pod naletom čudnog vjetra
stepeništa se osjete na memlu
kiseo znoj i parfem „Opium“
što me zapahnjuje i terorizira
sa susjednog stola u kafiću
tamo gdje kljucaju mrtvi golubovi
mrvice bačene, klonule riječi
godine bez traga po pločnicima
uz dućane unakaženih lica
niz ulicu cvatu kestenovi
nevrijeme samo što nije
možda sam zato tako tuđa
možda sam zato sve to luđa.
***
DAN
U utvarno doba jutra
jedna spram druge zvijezde gasnu
duboka je šutnja uz vrtne oltare
šutnja iz nehata
jer: još miruju ptice
i rosa hvata se o vlat
s raspukla nara ljeta
cijedi se sok, to strepe sjene.
***
NJEŽNIM KORAKOM
Kroz mladozelen list smokve
držim se za džepove
pune nedodira
u napasti sam
okrenuti leda vjetru
nasloniti se, pustiti
da mi kosa prekrije pogled
odbacujem pomisao
svakim nježnim korakom,
po ivici.
***
TKO
Imao je svoj kafić, svoju voćaru, svoju samoposlugu, svog mesara, svog vodoinstalatera, svog električara, svog mehaničara, svoju trafikanticu, svoj put od kuće do posla, svoj put od posla do kuće, svoje navike, svoje rituale, svoja politička uvjerenja, nećemo spominjati vjeru ili naciju što ih je smatrao svojima budući da je to nebitno za priču obzirom na okolnost da se jednog dana probudio u nepoznatom krevetu, u nepoznatoj sobi, promolivši glavu kroz prozor opazio je nepoznatu ulicu, nepoznate trgovine, nepoznate kafiće, nepoznato nebo, nepoznato sve, da ga je oblio hladan znoj najprije niz leđa, niz vrat, niz sljepoočnice, da se znojnim i kao led hladnim dlanovima oslonio na prozorsku dasku.
Točno nasuprot prozora, s druge strane ulice, otvorena balkonska vrata, za radnim stolom sjedi žena bjesomučno lupajući po kompjuterskoj tipkovnici kao da joj je misao brža od pokreta, boji se da će joj pobjeći, da je neće stići zabilježiti, barem ne u obliku u kojem je zamislila, nagnuta prema naprijed, pogleda prikovanog uz ekran, svih deset prstiju leti po tipkama, onda zastane, zapali cigaretu, povuče dim, zapilji se u točku na zidu, ustane, opet sjedne, ugasi cigaretu, nastavlja tipkati.
Nečija odjeća bila je uredno prebačena preko stolice, odjenuo se, iskrao u hodnik, mračan, obrisi starinskog ormara, nema znakova života, ulazna vrata otključana, po stubama u veži crna tekućina, skupljaju se mravi i drugi insekti, koprcaju se s nožicama u zraku, želi ih zaobići, lijevom se petom posklizne, poleti stepenicama prema dolje, udari glavom o oštar rub, ostane ležati, s nožicama u zraku, nepomičan.
Žena prestaje tipkati, ustaje, protegne se, mogla sam ga i poslati u nepoznat kafić, pomisli.