Biografija:
Umirovljenik, nakon 43 godine rada s djecom (učenicima), oženjen i dvije odrasle kćeri, priznanja za rad u struci, u mirovinu otišao u statusu učitelja savjetnika,
USPAVANKA KOJA NE USPAVLJUJE
Laku noć moj najdraži kraju!
U tebi je uvijek bilo kao u raju.
No slika postaje sve tmurnija,
A moja dolina sve umornija.
Uspavljuju te, ne žele te budnim.
Mijenjati te čini se uzaludnim .
Ostaje akvarel boja na svim stranama,
Ali tišina, mir i muk svud je u nama.
Sjećanja naviru na neka vremena
kad slika nije bila tako potištena.
Kad se živost svuda osjetila
a dolina je dugo u noć bučila.
Uspavani kraju moj, nestaju ti ljudi.
Pa tko će jednom da te budi?
Ostaju predivni brežuljci, dolina, trava,
a neće biti nekog da ih uljepšava.
Spavaj ljepoto moja. I ja ću s tobom snivati
vrijeme kad nismo htjeli, ni mogli spavati.
Kad smo te radom, plesom i pjevanjem
držali budnim ispunjeni veseljem
U daljini neko se svjetlo nazire,
a moje srce i od toga zazire.
Budi li se to netko? Bila bi to sreća.
A što ako je upaljena nova svijeća?
PJESMA O PJESMI
Gdje zelena brda kanjon stvaraju,
Prizori kao iz bajke se mijenjaju.
Sutla žubori a pričji je pjev  prati.
Ljepota prirode tu će ti se dati.
Prema predaji tu  kamen je bio
na kojem je često  pjesnik sjedio.
Na starom papiru pjesme je pisao.
Riječima je za domovinom  uzdisao. 
Obelisk  na tom mjestu  sada se diže.
Tko Hrvatsku voli  taj i  ovdje stiže.
Jedinom spomeniku voljenoj himni
izražava  se počast pjesmi i domovini.
Tu su polja,  cesta, potok i  rijeka.
Rajsko  mjesto za život čovjeka
Brežuljci  su uređeni vrijednim  radom.
Oslikani  voćkama i  vinogradom. 
Tek malo dalje zelena je dolina.
Složene liivade i polja  zasijana.
Bogatstvo naše može se tu vidjeti
Sve hrvatsko uvijek će se tu voljeti.
Kad je  magla  u cijeloj dolini,
a nemaš dojam da si u visini,
čini se da nas okružuje more.
A mi na otoku uživamo  gore.
Ovdje je  naša  himna  nastala.
Našu je domovinu  dušom opisala.
To je taj  kraj,  jedinstvena ljepota.
Ljudi u njemu najveća vrednota.
NIKAD NIJE LAKO
Idem!
Za danas je bolje tako.
Ako se sutra sretnemo
neće mi biti lako.
Odlazim!
Mi svijet nismo isti.
Ostati zajedno
promašaj bi bio čisti
Susreti?
Nikad više  kao prije.
Samo sam znanac,
koji nešto tajanstveno krije.
Duša
moja  ostaje ranjena.
Drugi takvu neće vidjeti.
Mnogima će biti zatvorena.
Probuditi se
već sutra bit će  drugačije.
Mi  moramo  ići dalje.
Ne gledat sudbe svačije.
Lijepo
s tobom je meni bilo.
Drugačije  nije moglo,
pa je  očekivano i završilo.
Uspomena
ponekad ćemo se sjetiti.
U nekim novim ljubavima
kroz život ćemo jedriti.
NA RASKRŠĆU PRIJATELJSTVA
Ako možeš,  pokušaj mi  reći
da sam i ja malo u  tvojoj sreći.
Da nisam nestao iz tvojeg života.
Da  ne nestaje naša  dobrota.
To su moje želje, to su moji snovi.
Da je tako,   doživljaj je  novi.
U  tišini nestrpljivo  prisluškujem
da li  to negdje glas tvoj  čujem
Mislim da ne znaš da si mi  radost.
Uz tebe ponavljao sam  mladost.
Sretan sam što  sam baš tebe znao.
Zamjena za nekog kog nisam imao.
Ima li mjesta u mislima tvojim
za starca, za kojeg se i ja bojim?
Ostaje li to samo  moja  iluzija.
Ustvari,  čisto,  samo fantazija.  
Ipak, ja moram   priznati,
jer mnogi su mogli  vidjeti.
Nije to bilo samo  poznanstvo
već veliko ljudsko bogatstvo.
I ako sad nećeš ništa izustiti
ja ću ti se onda za sve zahvaliti.
Dalje ćemo svaki   svojom stazom.
U očima mojim  s kristalnom suzom.   
MRAK
U vrijeme kad bio sam  malo dijete,
pokušavali su mrakom da nam prijete.
Stara lampa, petrolejka ili neka svijeća,
ako ih je bilo, bila je sreća
Kažu da prošla  su mračna  doba
kad su od  ljudi pravili roba.
Zraka svjetla bila je nada
da neće uvijek biti kao tada.
Izmjenjuju se stalno svijetlo i tama.
Vjera u  novo doba  utjeha je nama.
I sad nam nije   jednako.
Jer svjetlost nekima sije prejako
Mraka se ne bojim, jer vjerujem:
U njemu  o ničem više ne brinem.
Tad  ništa više ne  osjećam.
Nema boli, nema brige, u miru sam  sam. 
Ni pakao, ni raj, ni čistilište
Nisu moje odredište.
Tek dobra djela, uspomena,
Nečija zahvala na ploči od kamena.
MOJA LJUBAV OSTAJE TAJNA
Ako  nekog  sutra,  slučajno sretnem,
neće bit  čudno kad glavu  okrenem.
U sebi  sam previše toga skupljao.
Pred drugima svoju tajnu skrivao.
Skrenuti pogled mi pomoći neće,
ni utišat buru, ni ranu što peče.
Voljeti, a ne htjeti priznati,
takvo što nije za  razumjeti.
Ljubavi, znam,  neću se odreći.
Jača je od mene, ne mogu joj uteći.
Zbog slabosti, sebe ću kažnjavati.
Nemam pravo nikom život otežati.
Radi ljubavi sad u sebi tiho plaćem.
Osjećaja mojih ja  se  ne odričem.
Kad ne može ljubav obostrana biti,
ne preostaje mi drugo, nego je  kriti.
Ne želim  i neću ljubav moliti
ako se ona neda dijeliti.
U mašti sam s nekim blizak bio.
Sretan, jer volim i jer sam  volio.
Branko Pratengrazer
					