Aleksandra Kostić bosanskohercegovačka matematičarka i književnica. Aleksandra Kostić je rođena 26.07.1968. godine. Studij matematike završila je na Univerzitetu u Sarajevu, a doktorirala matematičke nauke na Tehničkom univerzitetu Hamburg- Harburg Savezna republika Njemačka. Trenutno je u akademskom zvanju redovan profesor doktor i radi na Mašinskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Naučna oblast joj je matematika a uža naučna oblast primijenjena matematika. Težište njenog naučnog istraživanja su linearni i nelinearni problemi svojstvenih vrijednosti. Autorica je pet stručnih knjiga na bosanskom, njemačkom i engleskom jeziku, te oko 30 naučnih i stručnih radova. Prvi put se javila u književnosti u italijanskom zborniku pisama iz opkoljenog i ratom ugroženog Sarajeva u redakciji Frančeska Pinzija i Ilde Batoli pod nazivom: „Neko mi je ukrao snove“. Naziv zbornika je dat po rečenici iz njenih pisama. Pisma Aleksandre Kostić su dramatizirana u gradu Kremoni Italija i svjedoče o stradanju civila u opkoljenom Sarajevu u proteklom ratu. Njena pripovjetka „Pripadanje“ zastupljena je u zborniku „Paralelni svijetovi“ od KNS za 2017.godinu a pjesma „Trg Zemlje zvane Ljubav“ je objavljena u u zajedničkom zborniku „Svim na zemlji mir veselje“ Kultura snova Zagreb 2017. godine. Godine 2018. njena pjesma „Valentinovo“ objavljena je u zajedničkom zborniku „Dušom tebi za Valentinovo“, Kultura snova Zagreb 2018. Član je Udruženja matematičara Kantona Sarajevo, DAAD Alumnog , Udruženja bosanskih umjetnika i Kultura snova Zagreb, Hrvatska. U pripremi je njena prva samostalna zbirka poezija i proze. Trenutno je Sekretar Udruženja bosanskih umjetnika.
***
Vrata svijesti i podsvjesti
U dubini duše,
daleko ispod velikog Ja
živi djete i sanja.
Njegovi snovi su brojni
poput pjeska u Sahari
lijepi, raznovrsni
kao duga poslije
majske kiše.
Sanja strasne, zabranjene ljubavi
putovanja, avanture,
zabavu, smijeh,
karijeru, bogatstvo, uspjeh…
Sanja…
U trenutku nepažnje
otvore se vrata
između svijesti i podsvjesti,
djete je vani,
pokušava ostvariti sne,,,
Zna pravila!
Ako ne uspije
dobit će lekciju od velikog Ja,
a ako uspije sve zasluge
pripadaju velikom Ja!
Svijet bi bio interesantniji
kada bi ćešće bila
otvorena vrata između
svjesti i podsvjesti…
(Iz zbirke pjesama i pripovijedaka „U očima mojim nemirni vali“)
Aleksandra Kostić
Trg Zemlje zvane Ljubav
Advent!
Pahuljice igraju čarobni ples u
hladnoj decembarskoj noći.
Gledam i snivam…
U trenu´ moja ulica postaje glavni trg
Zemlje zvane Ljubav.
Na trgu bor okićen sa tisuću kugli
i svaka kugla drugoj zemlji pripada.
Pahuljice plešu i pri dodiru s tlom
svaka postane dijete iz druge zemlje
Stotine djece plešu!
Svako dijete pleše ples svoje zemlje,
ti plesovi uklapaju se u jedinstvenu
harmoničnu igru.
Unutarnji mir i sreća su jedini zakoni
Zemlje zvane Ljubav.
Božićna čarolija, san, utopija?
Ne znam!
Ne budite me…
(Objavljeno u zborniku poezije: „Pjesmom SVIM NA ZEMLJI MIR VESELJE, Kultura snova, Zgb., 2017.;)
***
Srećo-Nesrećo
Voljela sam te,
ili sam mislila da te volim.
Volio si me,
možda sam pogrešno shvatila
sjaj u tvom oku
u majsko jutro.
Srećo!
Pogledi su nam se stapali,
smjeh je odzvanjao gradom.
Trajalo je danima, mjesecima…
Srećo!
I u tren nesta čarolije.
Osta istina, tužna, opora i gorka.
Otišla sam a Ti si želio
da ostanem, da laž još uvijek traje…
Želio si me natrag,
a ja sam željela van iz
kruga obmana.
Postao si mi neprijatelj,
strasno iz dna duše…
Mrziš me više
nego što sam pretpostavljala
da se mrziti može.
Nesrećo!
I gdje je ta nit
koja povezuje Tebe
nekada Srećo i
sadašnjeg Tebe
Nesrećo?!
(Iz zbirke pjesama i pripovijedaka „U očima mojim nemirni vali“)
***
Strankinja
Brižno sam pogledala u moju radnu kolegicu Ladu i slajd njene prezentacije na računaru. Šutila sam…
„Alex, zašto šutiš? Reci nešto!“, navaljivala je Lada.
Najradije ne bih komentirala. No, nešto ljudsko možda želja da Ladi pomognem, je bilo jače.
„Lado“, počeh obazrivo, „po mom mišljenju na tvojoj prezentaciji moraš još mnogo raditi. Slajdovi su ti prenatrpani, nepregledni i imaš ih previše. Budi racionalna i razmisli da li je moguće ispredavati 150 slajdova za svega 30 minuta?“
„Molim?“, osjetila sam ljutinu u Ladinom glasu.
Ladine crne oči su ljuto sjevale.
„Uz to slajdovi su ti na engleskom, misliš na ruskom, a pričat ćeš na njemačkom. Zar ne vidiš da na javnom predavanju to te može dovesti u vrlo neugodnu situaciju?!“, rekoh odlučno.
Pogledi su nam se susreli… Njene crne oči su sjevale ljutnjom, dok je iz mojih zeleno-plavih očiju izbijala zabrinutost.
„ Ipak sam ja završila Univerzitet Lomonosov, a ti samo „Univerzitet“ u Sarajevu!“, prezrivo i prkosno uzviknu Lada.
Nastala je tišina. Čudan osjećaj. Kao da se tišina mogla rezati u zraku. Bila sam povrijeđena, duboko povrijeđena… Nisam razumjela svoju radnu kolegicu. Nisam razumjela Ladu Mazurenko. Zašto ljutnja? Zašto taj nepotrebni takmičarski duh? Samo sam joj htejela pomoć, mislila sam s gorčinom!
**
Osvanuo je dan Ladinog predavanje! Divan jesenji dan… Začudo nije padala hamburška kiša. Jesen je svojim kistom slikala najljepšu sliku… Mnoštvo drveća… Prelijepa smeđo-crvenkasta boja listova upotpunjavala je jesenji kolorit. Dugo sam mislila da li da idem na Ladino predavanje. S jedne strane me je povrijedila, a s druge strane mi je bila radna kolegica i djelili smo istu kancelariju. Nerado krenula sam prema predavaonici u kojoj će Lada držati predavanje. Ušla sam…Vidjela sam da je predavonica dubke puna. Došli su i profesori, i asistenti, i studenti, jer je ipak Lada zavšila Univerzitet Lomonosov, koji je najbolji u cijeloj Rusiji, a jedan od bolji u svijetu. Pozdravila sam korektno Ladu. Ladina vitka, sportska figura je stajala ponosno. Prkosne sitne crne oči i crna kosa savijena u punđu odlično su se slagale sa ljubičastom kožnom jaknom i crnim hlačama.
Predavanje je počelo. U trenutku početka predavanja čudan osjećaj. Oprostila sam Ladi, ali me je plašila puna predavaonica i velika očekivanja auditorija. Već nakon nekoliko slajadova osjetilo se nezavadoljstvo slušoca. Slušaoci su neprekidno prekidali predavanje s pitanjima. Drama je počela! Lada se zbunila… Počela je mješati ruski, engleski i njemački jezik. Nažalost su se moji strahovi obistinili. U meni je bila tuga, nimalo likovanja… Gledala sam u Ladu! Nestalo je ponosa, njena vitka figura se skupila a oči su bile pune suza. Njene oči su tražile očajno moje. Tražila je podršku. Nisam joj mogla pomoći.
Nakon deset minuta ustao je profesor Mackens. Profesora Mackensa smo svi voljela, ali smo ga se i plašili, jer je znao zbuniti predavača.
„Gospođo Mazurenko“, obratio se direktno Ladi, „trebali ste cijeniti moje vrijeme. Drugi put me pozovite isključivo, onda, kada imate nešto i ispredavati!“
Nastao je tajac. Odjednom su svi počeli ljuto ustajati i napuštati predavanje, jer su smatrali da su na Ladinom predavanju glupo izgubili vrijeme. Vrijeme se na Zapadu, čak, cijeni više od novca.
U predavaonici smo ostali uplakana Lada i ja. Bacila mi se u naručije i plakala. Jecajući je stalno ponavljala: „Što te nisam poslušala? Što te nisam poslušala? Ti si mi ovdje bila jedini prijatelj!“
Pogled mi je pao na izbezumljenu grimasu na njenom licu i preplašila sam se. Njeno visoko i vitko tijelo se zgrčilo i drhtalo. Nevješto sam tješila, nevješto tu lijepu, upakanu, sada slomljenu ženu.
„Proći će Lado“, drugarski sam govorila, „sve prođe…“
U tom trenutku začuje se graja na njemačkom.
„Alex, gdje si?“
Čula sam Sabinine i Jensov glasove.
„Hajde s nama na kafu! Ne možemo te više čekati“, negodovali su moji prijatelji.
Krenula sam s prijateljima. U predavaonici je ostala potpuno sama, skrhana, uplakana i ponižena žena. Ostala je Lada…
**
Krenula sam sa Sabine, Jensom i Frankom na kafu. Krenula sam sa prijateljima, a ostavila uplakanu radnu kolegicu. Grizla me je savjest zato što sam nesretnu Ladu ostavila samu. No, birala sam između radne kolegice i prijatelja. U sebi sam govorila, da je to pozitivan egoizam. Opravdavala sam svoj postupak relativiziranjem, da joj možda i nisam u tom trenutku potrebna, da želi samoću. A znala sam da jesam…
Sa Sabine, Jensom i Frankom me vezuje pravo prijateljstvo i zato volim biti s njima. Prijateljstvo je daleko prevazilazilo okvire struke i korektnosti na radnom mjestu. Pričali smo o svemu, o matematici, o propalim ljubavima, knjigama, o politici, o bolesti… Često smo i izlazili skupa. Podržavali smo se uvijek međusobno.
Znala sam, da poslije svakog predavanja prodiskutujemo sadržaj predavanja, bez osobnog osvrta na predavača, koji je i nebitan. Intuicija mi je govorila da ovaj put neće biti tako.
Došli smo do univerzitetske kafiterije, koja se nalazila preko puta zgrade u kojoj su se nalazile naše kancelarije. Pri ulasku u kafiteriju zapuhnuo nas je prijatan miris mog omiljenog kolača sa sirom, koji se mješao sa mirisom kafe i kapučina. Kafiterija je imala intersantan ali prijatan enterijer. Dominirala je smeđa boja. Zapravo, moglo bi se reći da je sve i bilo boje cigle, izuzev stolica. Stolice su pričale svoju nestvarnu priču… Za svakim stolom nalazile su se četiri stolice, neobičnog dizajna i drečavih boja. Tačnije za svakim stolom sve četiri stolice su bile različitih boja. Ekspresionizam ili bar pokušaj ekspresionizma, bio je očigledan. Ipak se sve to uklapalo u lijep izgled unatrašnjosti prijatne kafiterije. Atmosferu je dopunjavala tiha i sentimentalna muzika. Na vratima kafiterije dočekao nas je veselo njen vlasnik Tim.
„Na, moja omiljena klapa sa Odsjeka za matematiku. Nikada nisam ni pomislio da ću se radovati ulasku čak četiri matematičara!“, otpočeo je udvorički Tim.
Tim je zaista bio osobita ličnost. Visok, nabildan momak, koji je volio isticati svoje nabildano tijelo i zategnute mišiće uskim farmerkama i kariranom košuljom. Trudio se da bude vidljiva tetovaža na njegovoj lijevoj ruci. Motiv tetovaže je bio iz teretane. Njegov izgled su dopunjavale naušnica na uhu i sunčane naočare na vrh glave.
Evidentno je Tim svoje vrijeme provodio između svoje kafiterije i sportskog studija. Odavao je utisak „opasnog momka“. No, u biti Tim je bio sušta suprotnost svom izgledu. Volio je spletke. Svaku informaciju, koju bi dobio, brižljivo bi obradio, i doradio, i suptilno je, kao slučajno, slao u eter. Bio je najbolji u spletkarenju u Kampusu, mada iskreno u Hamburgu, baš i nije imao neku konkurenciju, kao ni mnogo slušaoca. Ali, Tim se nije predavao.
„Gdje Vam je Putin?“, nastavio je u posprdnom i veselom tonu.
Zapanjeno i upitno smo ga pogledali.
„Daj, šta se pravite da ne shvatate! Mislim na Alexovu kolegicu iz kancelarije!“, objašnjavao je Tim.
„Nije moguće da niste čuli taj njen nadimak? Tako su je prozvali studenti.“, Tim nije mogao da se suzdrži daljega objašnjenja.
Čudila su ga naši nezainteresirani izrazi lica. To je za njega bio dodatni izazov. Pobjednički nam se nasmiješio, osmjehom čovjeka upućenog u sve tajne. Nisam bila uopće nezainteresirana, nego zaplašena pri samoj pomisli, da su glasine o Ladinom predavanju već stigle do Tima. Glumila sam, vješto glumila, nezainteresiranost.
Da skrenem temu upitala sam Tima šaljivo: „ Tim kakav nadimak imam? Mislim, kod studenata.“
Tim me je razočarano pogledao i mrtvo odgovorio: „ Još nisam čuo…“
„Međutim Alex,“ nastavio je veselije, „ da sam student zvao bih te Vatrena. Uostalom što ne promijeniš boju kose? Bila bi prelijepa sa plavom kosom. Divno bi ti se slagala uz tvoje lijepe oči. Uz to trebala bi pustiti dužu kosu. Da, slatko ti stoji i ta muška frizura, no, duga kosa je ženstvenija“
Zapanjeno smo ga gledali. Prosto nevjerovatno kakav je to „frecher Kerl“ pomislila sam. No, Tim se nije predavao i nastavljao je: „Drago mi je da si se ugojila, poslije bolovanja. Bila si baš mršava. Ako smijem pitati..“
„ Ne, ne smiješ pitati! Dosta je!“, uzviknuo je Frank. Njegova slabašna figura se uspravila naspram atletski građenog Tima. Frankovo, blijedo lice postalo je još blijeđe. Dodatno blijedilo je potencirala duga, a slaba kosa vezana u rep.
„Kako nemaš osjećaj, da si pretjerao?“, nastavio je tiše Frank.
„Prvo nam donosiš tračeve o radnoj kolegici Ladi. Ona je naša kolegica, i nema veze što dolazi iz Rusije. Zatim daješ modne savjete našoj prijateljici Alex. Ali, time se ne zaustavljaš, već hoćeš da raskopavaš Alexovo zdravstveno stanje, da bi širio dalje. Nemaš na to pravo! To je privatna stvar! I čuj Tim, tvoje ponašanje je odvatno!“ završio je svoj prijekor iskreno Frank.
„Svi matematičari su namćori!“, kao za sebe pokomentarisao je tiho Tim.
Odlučili smo sjesti u baštu kafiterije. U bašti su stolovi i stolice bili u metalik boji.
Uživali smo u sunčanim zracima i mirisu rane jeseni. Sjedili smo opušteno, sa ispruženim nogama i šalicama čaja u rukama. Iz solidaranosti sa Jensom, kome je kafa strogo zabranjena, i nas troje smo smo naručili čaj. Uživali smo skupa u tišini. Tišina opušta. To je pravilo koje sam naučila u Hamburgu.
Tišinu je prekinuo Jens.
„Predavanje je bilo užasno!“, reče rezignirano Jens.
„Da li je ko uopće shvatio, o čemu je Lada i htjela predavati?“, nastavi ironično Jens.
„I na kom jeziku?! To je bila neka nerazumljiva jezička mješavina!“, kroz smijeh je dodala Sabine.
Primakla je elegantno šalicu čaja svojim punim ustima… Sabine je bila sušta suprotnost, i u duhovnom, i u fizičkom smislu Ladi. Njena ljepota je bila nježna. Imala je ovalno lice, pravilne crte i dugu svijetlu kosu. Plave, sanjalačke i melanholične oči, privlačile su poglede. Tužne oči bile su u suprotnosti sa prelijepim osmijehom, koji joj nije silazio sa usta, otkrivajući zdrave i lijepe zube. Voljela je čitati… Uvijek je išla sa knjigom u ruci i znala je sva najnovija izdanja. Zbog njene ljubavi prema lijepoj riječi njen komentar je bio očekivan.
„Nova verzija eksperanta, koju ti Sabine nisi upratila“, nastavio je Jens sa šalom.
Šutala sam zamišljeno.
„Hej! Alex, spavaš li?“, zadirkivao me je veselo Jens.
„Jensi“, počela sam umiljato, „ zašto Ladi nisi priskočio u pomoć? Ti si sposoban da izvučeš i lošeg predavača, i kanališeš diskusiju u poželjnom smjeru!“
„Zato što nisam ništa shvatio, a iz nepreglednih folija se nije ništa moglo na brzinu pročitati“ , odgovorio je odlučno i iskreno Jens.
„No, Alex ti bar znaš kako je Ladi lako pomoći“ , nastavi sa finom ironijom Jens.
„Alex zašto ne tražiš premještaj u drugu kancelariju? S njom je teško surađivati.“, brižno se nadovezao Frank.
„Odlična ideja Frank!“ reče oduševljeno Jens.
„Kao glavni inženjer podržat ću te u tom zahtjevu, ako to želiš, kod Šefa odsjeka profesora Vossa i svih profesora“, nastavi Jens.
U meni je zavladala tuga. Tako bezdušna i sebična, ipak, nisam… Ladu kolege teško prihvataju. Znam da je često tužna zbog toga, ali je također tačno da zna biti i ponekad neprijatna prema meni i to bez razloga. Odlučila sam Jensu odgovoriti u šali.
„Ok! Jensi tražit ću premještaj, i to ću izričito tražiti da budem s tobom u kancelariji“, rekla sam šaljivo aludirajući na Jensovu želju za mirom, kada radi i činjenicu da ne bi mogao istrpiti nikog sa sobom u kancelariji.
Začuo se gromoglasan smijeh. Svi smo se od srca nasmijali. Jens me je drugarski zagrlio, a ja sam iskoristila priliku, da se veselo igram sa repićem kose na njegovoj frizuri. Jens je zaista bio osoben. Inteligentene plave oči, zlatna kosa specifično ošišana, i na njegovoj frizuri dominirao je duži pramen, koji smo mi nazivali repić. Jens je bio ponosan na tu frizuru i nije mu se svidjela ideja, nas prijatelja, da se igramo sa tim repićem, U intelektualnom smislu Jens je dominirao, brzo je mislio, moglo bi se reći prebrzo. Njegovu osobenost je nadopunjavala fina ironija, i želja, da svima pomogne.
Odjednom se ozbiljno javi Frank.
„Ovo je baš previše“ otpočeo je s gorčinom, „stranci općenito pretjeruju. Mnogi su slabi u struci, ne poznaju njemački jezik, preziru našu kulturu i ne žele se asimilirati, ni malo.“
Slušali smo zanijemljeno.
„Nekad njihova drskog dobija formu otvorenog ponižavanja.“, otvorio je dušu Frank
„Najžalosnije je što mi tu ne smijemo ništa reći, radi strahota drugog svjetskog rata. Znam da je Njemačka kriva za mnoge užase, ali ovo je prevelika kazna. Stalno moramo primati neselektivno strance, pa čak se i njima prilagođavati u vlastitoj zemlji“ , završio je svoj monolog Frank.
Tišina! Ovaj put napeta tišina…
Razmišljala sam. Znam da je Frank kosmopolita, koji nema odbojnosti prema strancima. Pa, u ostalom, i moj je jako dobar prijatelj. Svjesna sam, i da stranci mogu biti pretjerano drski. Pred očima mi je izišla scena sa Ladom kada sam joj željela pomoći. Da, sve je to istina, ali postoji i druga strana medalje, druga strana istine. Frank ne može ni pretpostaviti kako je nama strancima teško, naše patnje, brige… Kako postoje drski stranci, postoje i drski Njemci, i njihovi prezrivi pogledi. Mnogi od nas bi voljeli da je stanje u našim zemljama bolje, da se možemo vratiti. Frank, Jens, Sabine, sigurno nisu osjetili teškoću, kada želiš nešto reći, a ne možeš jer nedostaju riječi, nedostaje vokabular, a nekad, jednostavno, ne možeš ni fonetski izgovoriti riječ. Oni možda ne vide naše napore, da postanemo dio društva u zemlji, u kojoj radimo, ali to teško ide. Sjetila sam se rijeke mojih suza na početku, u Hamburgu, gradu koji sada toliko volim…
Jens je prvi shvatio svu težinu situacije, što je i bilo očekivati.
„ Alex, Mensch!“, počeo je blago…
Hrabro, tiho ali odlučno rekla sam: „I ja sam strankinja! Auslaender…“
„Ne, ne, to se sve nije odnosilo na tebe. Ti si naša!“ , zavikali su moji prijatelji uglas.
Osjetila sam suze u očima. Pogledala sam moje drage prijatelje. U njihovim plavim očima su bile također suze. Kao da je između nas još stajala riječ „strankinja“, tako živo tako bolno. Plakali smo, nijemo.
Možda je to jedino i bilo pravedno, da tog dana plače i Lada, i moji prijatelji, i ja, u prelijepom jesenskom danu. Lada je plakala zbog poniženja i neuspjeha. Jens, Sabine i Frank su plakali zbog mene, iz straha da ne izgube prijateljicu, koju vole, a samo sam ja plakala zbog istine, tačnije, zbog svijesti o dvije strane istine.
Umjesto uobičajene kiše naše suze su davale vlažnost Hamburgu, koja je za taj grad toliko bitna…
(Iz zbirke pjesama i pripovijedaka „U očima mojim nemirni vali“)
***
Pripadanje
Sarajevo, 11. maj 2009.
Pozno proljeće i kiša nad Sarajevom. Kiša… Kiše nad gradom moje mladosti su uvijek teške, monotone, depresivne, ali ova današnja je izuzetak. Pomalo zapanjeno gledam u pravcu Igmana, gledam u zavjesu od kiše, koja se spušta nad Sarajevom. Ovaj put je nebo čarobno-lijepo u svojoj neobičnosti, u magičnoj igri oblaka. Atmosfera tjera na razmišljanje, budi sjećanja i nostalgično me vraća u grad; u kome sam zavoljela kišu, ali i prvi put počela da razmišljam o značenju riječi PRIPADANJE.
Hamburg, 23. april 2003.
Kampus Tehičkog univerziteta Hamburg-Harburg… Moderni univerzitet s izraženim internacionalizmom. Zgrade Univerziteta su izgrađene u duhu sjeverno-njemačke arhitekture, stabilna zdanja od crvene cigle i jednostavnih linija. Ljepota jednostavnosti, bez suvišni ukrasa, a iz svake linije se ogleda stabilnost i bogatstvo. Park u kome se Kampus nalazi, sa obiljem zelenila i malim jezerom, u potpunost dopunjuje umirujuću atmosferu, tako karaterističnu za Hamburg, za tzv. sjevernu Veneciju. I naravno studenti… Studenti svakom univerzitetu daju posebnu snagu i ljepotu, ljepotu i snagu mladosti, otvorenosti i kreativnosti… Dok žurim na vježbe posmatram studente, koji takođe žure na predavanja i vježbe. Odzvanja graja, čuju se razni jezici pored oficijelnog njemačkog; i kao da je svaki strani student donio dio kulture svoje zemlje, koji kao kamenčić ugrađuje u čarobni mozaik inernacinalizma; koji je zaštitni znak Tehničkog univerziteta Hamburg-Harburg (TUHH). Idiličnu sliku dopunjava kišica, koja stalno sipi. Za ove tri godine u Hamburgu, zavoljela sam kišu, laganu kišu Hamburga, koja pada i nekoliko puta dnevno, skoro svaki dan. Kao da te kiše, daju život Hamburgu, oživljavaju zelenilo i daju nestvarnu čistoću ovom gradu. Kao da se i priroda trudi dati idealnu klimu, za ljubav, za rad, razumjevanje, razmišljanje…
Ulazim u predavaonicu i vježbe počinju. Klasična igra apstrakcije, koje samo matematika donosi. Opuštenost, a opet maksimalna koncentracija. Pokušavam izlagati interesantno, korektno, a sve to na stranom jeziku. Stres, i ipak izazov. I najednom usred zadatka pitanje: „ Možete li mi ponovo objasniti pojam pripadanja?“
Moj pogled se suočava s plavim očima studenta, koji mi je postavio to pitanje. Na tren, ostajem paralizirana pogledom, pogledom punim topline, ali i bola i tuge. Čudan osjećaj, osjećaj naklonosti spram studenta, koji je tako netipičan za profesionalnog matematičara.
Pokušavam objasniti, egzaktno s puno riječi. No, ponovo konstatacija i pitanje: „ U matematici mi je pojam pripadanja jasan, ali u životu ne. Možete li mi praktično u životu to objasniti?“
Provokacija? Na trenutak osjećam bijes. Razmišljam o predrasudama spram mog predmeta, koje su iste u svim zemljama svijeta, i pomalo sam sretna, što je čas na samom kraju, i što će me kiša, osvježiti i oraspoložiti. Dok izlazim iz zgrade student mi prilazi i tužno reče: „ Asistentice, moje ime je Amir, da li imate malo vremena za mene?“ Ne, ne mogu riječima opisati iznaneđenje. Pa, radi se o mom zemljaku i otuda taj pozitivni fluid. Ali, ne, ipak ne želim preći olako preko provokacije i počinjem :„ OK, Amire, možemo li pričati na našem jeziku? Nikako mi nije jasan zadnji dio tvoga pitanja, i ne mogu se oteti utisku, da je cilj tvog pitanja bio usmjeren u pravcu negacije korisnosti matematike i…“ U pola rečenice me Amir prekide : „Griješite, nije se odnosilo na matematiku ” ,i pomalo nesigurno nastavlja, „ pošto dolazite iz Bosne, mislim da me možete razumjeti. Zapravo, imam potrebu da pričam.“ Zapanjenja klimam glavom dajući mladom čovjeku šansu, da iskaže nešto što ga evidentno tišti, što ima potrebu da ispriča nekom u ovom tako lijepom, a ipak stranom gradu, na sjeveru Evrope. „ Znate rođen sam u Goraždu i djetinstvo sam proveo tamo. Volio sam moju Drinu, zelenu, čarobnu brzu, koja se toliko razlikuje od Elbe. Snaga Drine je u njenoj brzini, iskonskoj čistoti… Ta rijeka dopunjuje ljepotu jednog malog gradića, zapravo kasabe, mog Goražda!“ tiho priča Amir, sa suznim očima, iz kojih prosto izvire neopisiva bol. „ Znate, ponekad i uporedim Goražde s Hamburgom, i znam da je to smješno, ali ne mogu reći koji je od tih gradova ljepši. Da li je ljepša mala čaršija, s bijelim minaretima, ili prlijepe vile oko Alstera? Oba grada su mi i draga i tuđa!“ Pomalo začuđeno upitah: „Kako tuđa Amire, kako ti Goražde može biti tuđe? Vidiš, meni moje Sarajevo, to nije i nikada neće biti, pa makar me i smatrali i za lokalpatriotu…“ U pola rečenice nas prekide nešto jača kiša, pa brzo potrčasmo u kafić pri Kampusu. Koristimo priliku, da uz veliku šolju ekspres kafe i komad študle od jabuka, savladamo sjećanja. A sjećanja naviru… Kao planinska bujica… Ponovo progovara Amir: „ Kada je počeo rat imao sam samo devet godina. Granate, strah, glad… I smrt naravno… Svu strahotu rata sam shvatio kada je poginula amidžinica Nusreta. Nju sam naročito volio, jer je pravila najljepšu zeljanicu i ružice na svijetu. Zaista najljepšu… Granata… Gledao sam to… A kada mi je babo ostao bez noge, moja porodica je izmještena prvo u Zagreb, pa onda u Hamburg…“ Dok Amir priča, moje misli lutaju prema ratu u Sarajevu, i kao da opet vidim razaranje svog grada… Ponovo preživljavam trenutak , kada sam čula vijest da mi je otac poginuo od snajpera. U jednom momentu pričam Amiru o užasu rata u Sarajevu i nastaje tišina. Mukla tišina za našim stolom. Samo suze u našim očima otkrivaju dubinu emocija. Tako bih rado zaplakala, naglas, iz svog srca, iz sve duše, baš tu u kafiću Kampusa, uz štrudlu koja mi je postala bezukusna, u najbogatijem gradu Evrope… Da bih spriječila suze zapitam:„ No, dobro Amire, kakve to veze ima s PRIPADANJEM, i tvojim pitanjem na vježbama?“ „Pa valjda ima… Ne znam ni sam… Sa deset godina stigao sam u Hamburg. Bili smo prvo smješteni na brod… Kada je kiša malo jača, kao da i sada, osjećam njegovo ljuljanje. Pa, učenje njemačkog jezika, drugovi Njemci, drugovi stranci, a u kasnijoj fazi kada smo se preselili u kuću i komšije su bili Njemci. Znate sve sam razumio, a nisam razumio ništa. Primjetili ste da govorim njemački bez akcenta, znači perfektno, a ipak to nije moj jezik, kao ni ovaj kojim mi pričamo…“ „Amire, ne mogu da vjerujem, ne, ne, razumjem te.“ ,pomalo ću zapanjeno. „ Nisam siguran da govorite istinu!“ reče Amir i nastavi, „ vidite, i ovdje ma kako sve divno izgledalo, postoje dva svijeta : svijet Njemaca, i svijet stranaca, i što je najinterenatnije, oni se samo dodiruju, ali i ne prožimaju. Moj problem je, što nisam ni Njemac ni stranac. I to je to pripadanje koje mi nikako nije jasno!“ Razmišljam… Iz Amirove priče izbija ubitačna snaga istine. Skidam naočari površnosti i razmišljam o svemu. „Amire, da li si pokušao da se vratiš u Goražde?“ pokušavam upitati, ovaj put sa strahom.
„ Da“ ,nastavlja ovaj hrabri mladić, napola dijete, „ ali, i ono mi je strano. Možda na drugi način, nego Hamburg, ali ipak strano… I tamo ljude i razumijem i ne razumijem.“ Zadnje njegove riječi kao da zabadaju nož u moju dušu. Neki čudan predosjećaj… Riječ PRIPADANJE i njeno značenje se po prvi put duboko utiskuje u moju glavu, u moje srce… „Šta planirate dalje, poslije doktorata?“ upita Amir .“ Vratiti se u svoj grad, Sarajevo.“ ,odgovorih tiho.
Hamburg, 15. oktobar 2003.
Amir je položio moj predmet i donio kolač na odsjek za Matematiku, što je uobičajen znak zahvalnosti na TUHH-u. Zadnji put pričamo… Ovaj put ja sam uplakana zbog smrti majke, od karcinoma, a kao da je ta smrt, još više pojačala moju želju za povratkom u Sarajevo. Po polaganju matematike Amiru i meni ostaje samo jedna tema za razgovor, a to je PRIPADANJE!
Sarajevo, 23. oktobar 2004.
Ponovo na poslu u Sarajevu. Razočarana, a i sretna. Sretna što sam ponovo, tu, u svom gradu, razočarana, jer me nekadašnji prijatelji ne prihvataju. Često se pitam, da li sam se toliko u Hamburgu promjenila, da se ljudima činim strana, a dijelom i oni meni… U svijest mi uporno dolazi Amirovo pitanje postavljeno na vježbama, i problematika PRIPADANJA. Tek sam sada postala svjesna novog problema, problema povratka u svoju zemlju. Nada… Nada, da će sve to vrijeme riješiti, i da će sve biti kao prije, prije mog odlaska 2000. godine u Hamburg.
Sarajevo, 11. maj 2009.
Iznenadni udar groma me trgne iz razmišljanja, i vrati u realnost. Pet godina je prošlo od mog ponovnog povratka u Sarajevo. Pet godina borbe za svoje mjesto u društvu, a i borbe u sebi, za svoj identitet. U tih pet godina, nekoliko posjeta Hamburgu… I tamo isto, osjećaj kao i u Sarajevu, i pripadanja i nepripadanja. Imam nelagodnost da se vrtim u začaranom krugu. Često se sjetim, priče svog studenta i drugara Amira. Kroz sva sjećanja odjekuje jedna jedina riječ PRIPADANJE, koja najbolje opisuje probleme svih, koji su u jednom momentu živjeli vani, pa se vratili. Da, mi smo se previše promjenili, da bi nas naša nekadašnja sredina, ponovo prihvatila, a opet premalo promjenili, da bi nas nova sredina u potpunosti prihvatila. Osjećamo se kao istrzana sveska dnevnika u tuđim rukama. Nada da će se nešto promjeniti, ipak postoji, dok kroz sarajevsku modru kišu odjekuje jače od proljećne grmljavine sablasna riječ : PRIPADANJE.
(Iz zbirke pjesama i pripovijedaka „U očima mojim nemirni vali“; Objavljeno u književnom zborniku: PARALELNI SVIJETOVI, KNS, Sar., 2017.;)