Aleksandar Marković , od djetinjstva piše pjesme i slika , rođen je 6. veljače 1958 godine u Sisku . Svoje dječje dane živi u Sunji gdje završava osmogodišnju školu . Srednjoškolsko obrazovanje stiče u Sisku nakon čega odlazi u Zagerb i zapošljava se u Hrvatskim željeznicama . Od 1990 godine , sudjeluje u Domovinskom ratu , kao dragovoljac , nakon završetka rata odlazi u mirovinu, te se povremeno posvećuje umjetničkom stvaralaštvu . Pjesme objavljuje u zajedničkim zbirkama pjesama , sudionik je Goranovih proljeća, te sličnih kulturno umjetničkih manifestacija . Danas živi i stvara u Petrinji
DIŠEM SVOJ ŽIVOT
SVE DIŠE TIŠINOM a čuti je
samo šapat dana što pokušava proći
Ptice proljeće slave
A JA SAM TOPLINU SUNCA
OKOM ZAGRLIO
Znam…Uzalud mi govor
Usne me Tvoje ne prate više
Srce mi se u ranu pretvara
NEBO JE POBJEGLO IZ OČIJU
a tišina se uselila u misli
Svaki dan mi postaje
krajolik pustinje
i biće tako
dok se zemlja ne natopi krvlju
i suzama
Ponovo ću učiti
DISATI SVOJ ŽIVOT
VEĆ STVOREN POD NOGAMA
Golemi bezdan tuge će narasti
bez riječi…i naših pozdrava
Pa kako onda vidjeti istinu
kad i laž se sakrila ?
Govorit ću ponekad tugu
vječnog čuda
zvanu…LJUBAV
i željeti da zauvijek traje
AKO BUDEM ZNAO
SVOJU TIŠINU NOSITI
Takav ću trajati
U trenu nestati
A…ONDA
Kao srce…
SAMO…ZAŠUTJETI
***
….. KAO SRAM NA DLANU …..
OPROSTIĆU Ti tišinu ostavljenu
i bol što me gleda
svakoga dana
OPROSTIĆU Ti sreću što govori
a ne dira
OPROSTIĆU Ti ruke
što iz pogleda rastu
i Tebe traže u tuđim noćima…
Pričat ću Ti jednoga dana
o mraku što guta mi dane
O ponoru života
što čini me jadnog
O ljubavi što bježi iz mene,
a koja svuda i svakome stiže
dok moje vrijeme namjerno briše,
vrijeme u kom nema sunca
već samo kiše…
Danas si mi otela dan
kada sam Ti htio reći
i mnogo više
Tebi…koja me razumom svojim
u ludilo vodiš,
Tebi…koja me otvorenih usana
začas slomiš…
Kao sram na dlanu
što Ti ga gledaš
ja gubim svoj smisao
i vlastitog sebe,dok čekam da nas
ista želja do neba povede…
– Znaš li da
U Tebi vidim svoj trag
I ŽIVOT…KAKO ODLAZI
– IZ MENE……………………….aCo/04-2013.
***
…IME SA TRAGOM SVJETLOSTI…
…JA trčim livadama
gdje si odrasla.
Šetam ulicama Tvojih tragova.
Gomile pogleda
iz naših susreta vode me
u svijet nadanja …
GUBIM MOĆ TRAJANJA
Uskoro ću tražit oprost
svog starenja za
polomljenim daljinama,
koje se guše
u svojoj tragičnosti
zbog Tvog …imena.
ZEA… Ime sa
tragom svjetlosti
Ime …koje mene i moj život
označava
I JEDINO JE ONO
OD ŽIVOTA ..,TOPLIJE
NI RANIJE, NI KASNIJE
– VEĆ SADA …
***
SVIJETLOST ŠTO TAJNU OTKRIVA
TAKO bih rado u miris Tvoje grive
Svojim tjelom
Dok odjeci sudbine naših zagrljaja
Ne izmame suzu sretnicu i ne postanu
Smijeh na Tvom licu …
Tražio sam pogled sinoć na jastuku
I vidio beskraj boja
U požudnom snu o Tebi
Svijetlost sam vidio i na Tvome licu
Kada si se k meni okrenula
Svijetlost što tajnu otkriva
Kao Tvoju nježnost u mojim rukama
Ti sa mnom u mom jutru
U mom srcu
Čak ni život u njemu nije
Tako blažen u svom miru
KAO TI
-NA MOJIM RUKAMA …
***
ŠTO LI ME TO SUSTIŽE
PRIVID mira sve je bliže
Zagrljaj novog svijeta
otvara vječnost
koja u pepelu diše, a ja
još živim u krilu djetinjstva…
Pozdrav svom miru
očima dajem svakog dana
u suton,
ko blažen počinak
kad dijete ide da spava…
Krikom ptice
što u lance je okovana
ja plačem
jer Te više ne prepoznajem.
Sjećanje mi
u sokake zaraslo,
korak mi polako nestaje
i zemlja mi laka postaje…
Počelo je,
a tek sam stao
– Mir me neki oblio..!
Što li me to sustiže…
***
…UZMI PONEKAD I ONO ŠTO BOLI…
DIRALA si mi skorene suze na licu
i naslanjala svoje dane na moj život
Ostavljala si često tugu punu smijeha
da mi se duša hrani
Kažnjavala si me ludilom sreće
dok se nisam izgubio u Tebi
tražeći predah
KAKO BIH SE ISPLAKAO SMIJEHOM…
A Ti… Ti si stidljivo gledala i darivala
dodire topline nalik Božjoj ljubavi
Mir u srcu nije htio
sudjelovati u tuđim radostima
i to samo zbog očaja kojeg je stvorio
strah zbog gubitka tebe…
Zato Te molim –
Ne šeći mi po srcu
Ostavi više moje suze, uzmi ponekad
I ONO ŠTO BOLI