Biografija:
Rođena sam 1972. godine u Livnu, BiH, ali cijelo djetinjstvo provela sam na otoku Mljetu, okružena slobodom malog mjesta i svojim najdražima. U Dubrovniku završavam srednju školu, a Fakultet predškolskog odgoja u Mostaru. Radim kao odgajateljica u Dječjim vrtićima Dubrovnik. Pišem jer volim i zato što Volim.
Bibliografija:
“SR111 i druge pjesme” 2011; “Prvi red do sunca”2013.
Zadnji vlak za Pariz
Kamo bi se zaputili vlakovi
Kada bi mogli napustiti tračnice
I odšetati?
Možda bi poželjeli upoznati
Onog drugog: crveni plavoga,
Ili brzi onoga sporijega, staroga?
Možda bi se tiho približavali
Jedno drugome
Naučeni da se nikad ne smiju sresti.
Možda bi, osim stanice,
Poželjeli dijeliti isti smijer i pogled,
Zajedno zatrubiti, uznemiriti zemlju
Pod sobom, u svom ritmu nove nade
Zaplesati.
Požele li vlakovi, kao i ja,
Dijeliti i sunca i kiše
S nekim kovanim od istog komada sna,
I ne biti sami na putovanju
I među svim tim ljudima?
U nama
Utonuše tvoje misli u san
i ruke.
Samo još koža diše
nama.
Dodirnuše usne tvoje rame
i noć.
I sreća se grije
nama.
Ušutješe riječi u žaru
i jastuci.
Sutra se otkriva
u nama
uspavanka
znojan je dah
na ruci ugriz
moja strast vrišti
otkrivena
na zidu sjene
nepoznate divlje
i otete
od tijela
razapete od svijeta
i od misli
daha nemam
u jastuku nokti i vrisak
zariveni
vatra u kostima
koža se istopila
i moja utroba je tvoja
postala
planet se okreće čudnim smjerovima
u sazvježđima melodija svira
uzdiše svemir duboko
nemirno
duboko
mirno
i tone u san…
Apokalipsa
More je zinulo,
razjapilo ogromne svoje čeljusti,
iskezilo bijele očnjake
i progutalo dan.
U buci neopisivoj ušima
probavljalo je cijeli jedan planet
danima.
Onda podrignulo glasno i na obalu ispljunulo mrak.
Ma što ja znam o ljubavi?
Oko mene ljudi umiru.
A voljela sam ih.
Umire lišće na granama.
Opjevala sam ih.
Zarivaju se brodi u morska dna.
Divila sam im se.
Ptice su napustile nebo.
Radovala sam im se.
Ti si ostao dalek.
A ja još hodam.