Biografija:
Dijana Jelčić- Starčević
Rođena 06.10. 1949. u Sarajevu.
Studij fizioterapije završila u Zagrebu 1974.
Diplomirala kineziterapiju u Zürich-u. U Švicarskoj radila do umirovljenja 2012. godine.
Uporedo pisala poeziju i stručne radove.
„Osamnaest crvenih ruža“ Zagreb, 1986.
„Odakle dolazi ljepota“ Zagreb,
1987. „Mostovi pod kojima se budim“ Zagreb, 2014.
„Nestvarno stvarni“ Zagreb, 2014.
Stručna knjiga „Umijeće svakodnevnog pokreta“ Zagreb, 20o6
Uvrštena u zajedničke zbirke, „Dotaknuti stihom“ Zagreb,
2013 „Dotaknuti riječju“ Zagreb,
2013 „Tebi za Valentinovo“ Zagreb, 2014
„More na dlanu“ Zagreb, 2014
„Zbornik 2 „- Gornjogradski književni festival“Zagreb, 2014
Antologija facebook pjesnika (2014.)
Tebi pjesmom za Valentinovo (2015.)
DJANA JELČIĆ
Nestvarno stvarni…
Poezija vremena…
“…popio bih Sokratov otrov.
umro bih smrću Seneke. pisao sam ti
pisma. pisao sam ti. pisao usnama po
koži. šaputao. vodio te kroz noć. nježno
milovao. pokazao ti ocean….”
Mahmut Aslan
Ritam poezije
pisane
munjama,
ognjem
i mrazom.
Pjesme ispisane
u vodi,
u zemlji,
u kamenu,
utkane
u legende,
sjećanja
i uspomene.
Dodiruju me rane
prošlosti,
sjaj očiju
i težina suza.
Osjećam omamljujući
okus kukute,
sjedam u čun.
Utjelovljujem
kozmičku tajnu,
zlaćanom se niti
sidrim u zbilji.
(Novo dodano)
Apologija ljubavi…
Ljubav
u suzvučjima
bijesa i plača,
traži riječi.
U izvanjezičnom
prostoru,
u vrisku
tlapnje,
činjenice
bez pokrića.
Jednočlana porota
odlučuje.
Punoća praznine
guši uzdahe,
zrak je nerazumljiv.
Uzaludno je
poricanje grijeha,
uzaludno je opijelo
nečemu čega nema.
Tišina,
jedina obrana,
šutnja braniteljica.
Neizgovorene riječi,
provlačenje kroz
tjeskobu patnje,
do prastare čistoće.
Muk,
prizor stare priče
i
bljesak uspomene.
Dvoboj bezdana i srca
i pogled
u kojem vjekuje istina.
Obranili smo je.
Dijana Jelčić
Nije poezija…
Probudila me kiša,
ne poezija.
Pljušti.
Rat oblaka,
munje,
nebo se glasa
gromovima.
Zidna ura
otkucava vijeme,
prisilno bdijenje
pred svitanje.
Čekam smiraj,
zatvorena u sobi
čitam Dragojevića,
o slobodi i pticama.
Pokušavam
razmaknuti nebo,
razumjeti govor oblaka,
slobodna poletjeti u beskraj,
ubrzati vrijeme,
zaustaviti odlaganje,
zatvaranje očiju,
uroniti u vječnu vatru,
u svjetlo koje ubija tminu.
Sviće.
Na Levantu
zvona crkve
objavljuju
uskrsnuće čovjeka.
Kiša ne prestaje.
Nebo oplakuje
Krista.
U izmaglici jutra
iluzija slobode.
Dijana Jelčić
Aheront…
Svijet je velik, srce malo.
Skrivam se u utrobi lađe,
bojim se.
Prostor se zgušnjava
do fikcije Aheronta,
do nestajanja
u bjelini zaborava.
Iz razjarenog svjetla
izranja lađar,
traži novčić
za plov
ka drugoj obali.
Budim se.
Vrt vremena…
U Borgesovom vrtu
razgranatih staza,
nelineranosti vremena,
umreženosti struna,
razigranim fraktalima,
geometriji svemira
pregršt mogućnosti.
Odlučujem se
istovremeno za sve.
Živim
nastajanje različitih
budućnosti,
množe se,
granaju
u beskonačnost
i zgušnjavaju
u točku Alef.
Osjećam
višestrukost postojanja,
umnožavanje razina
ljubavne čežnje
i artificijelnost
fikcije i stvarnosti.
U vrtlogu anthosa i logosa
tražim središte,
nepobitnu istinu
o prazagrljaju
iz kojeg se rodio
svijet.
U cjelini
ljubavnog čina
pojedinosti nestaju,
mješaju se mirisi,
zvuci, okusi, boje.
Uranjam
u strukturu
kaosa.
Bestjelesna sam.
Senzualnost sama sebe
ispisuje u dubini
tvoga pogleda.
Doživljavam
pročišćenje nutrine,
zagrljaj duše i materije
i
sigurnost povratka
u budnost.
Klatno vremena…
“Srce me vuče, da pjevam prijetvore u druga tjela.”
Ovidije
Nebom se razlilo sivilo sjete,
u kapima kiše
zastoj svjetla,
ljeto jeca za suncem.
U odmaku od vječnosti,
na tlu zemaljskih zbivanja
oživljava onostrano.
Ništa nije zauvijek dano,
kao ni ovo
jesenje jutro u srcu ljeta.
Umanjujem se,
skidam tjelesnost,
postajem energija,
putujuća misao
kroz sjećanja.
Voljeli se Piram i Tizba,
bio je zid,
bio je gavran,
otac nije dozvolio,
murva je pocrnila,
postali su drvo.
Sutra mogu postati prah,
a ti pjesak,
to su
naša prirodna stanja.
Preobrazba svijesti,
metamorfoza
zaboravljenih
otkucaja srca,
tragovi u pamćenju,
u ritmu klatna vremena.
Dijana Jelčić … „Nestvarno stvarni“ Zagreb, KULTura sNOVA, 2014
Sveta geometrija…
Možda ćemo
jednoga dana
matematičkom etikom
otključati vrata Raja,
raskrinkati misteriju
postanka,
dosegnuti spoznaju
Apsoluta i Istine,
razjasniti
usaglašavanje
duše i materije,
zagrljaj
kozmosa i čovjeka.
Možda ćemo jednoga dana
čuti glazbu nebeskih sfera,
razumjeti
načelo stvaranja,
i pitagorejsku molitvu
tajanstvenoj
četvrtoj dimenziji,
“Blagoslovi nas božanski broju,
ti koji si stvorio bogove i ljude!
O, sveti, sveti Tetraktise,
ti koji sadržiš korijen
i izvor vječnog toka stvaranja!
Božanski broj počinje čistim
i dubokim jedinstvom
i doseže sveto četiri,
stvara majsku svjetlost
koja sve povezuje,
i sveto 10,
koje sadrži ključ svih stvari”
Četiri osnove postanka
voda,
vatra,
zemlja,
zrak.
Četiri godišnja doba,
četiri strane svijeta,
četiri jahača Apokalipse,
četiri obilježja čovjeka.
Četveroznačna prostornost,
točka,
linija,
povšina,
materija.
Zbroj,
dekada kao
quinta esentia,
kao Apsolut,
kao ljubav.
Dijana Jelčić… „Nestvarno stvarni“ KULTura sNOVA, Zagreb, 2014.
Afroditin broj…
Na obodu vremena,
krhkost prolaznosti,
snaga pamćenja,
sveta datost
povratka u ljepotu.
Lipe su ocvale,
miris je nezaboravak osjećanja,
djelić pasionske igre,
titraj legende,
povratak plemena ptica.
Ljetni suncostaj.
Dugodnevica traje,
bez pomaka.
Ljubav je sišla s neba
i ostala.
Zauvijek.
Ustoličavam događanje,
uranjamo u vrijeme kanikule,
pasje vrućine nas omamljuju.
Daruješ mi morsku zvijezdu,
pitagorejsku pentadu,
zagrljaj ženske dijade
i muške trijade,
simbol ljubavi,
Afroditin broj,
istoznačje
svitanja,
zenita
i sutona.
U pretakanju
pješčanog sata
iz sada u sada,
tri sekunde ljepote,
obnavljajuće uskrsnuće
Metafora sreće…
Na prstima djeteta
koraci zrelosti,
drhturi bojažljiva
mladica na
vjetru vremena,
sjeća se ranih
snova.
U iskazivosti
pamćenja
sve što se zbilo
još se zbiva.
Prkosno sam
odustajala od ljepote,
ostajala u
raspuknuću želja.
U iluziji
iscjeljujuće tišine
miris limuna
i metvice,
dašak Melise
mrvi bol.
Dijana Jelčić… „Nestvarno stvarni“ Zagreb, KULTura sNOVA, 2014