Biografija:
Dijana Perković rođena je 05.studenog 1965. u Tomislavgradu, gdje provodi djetinjstvo i mladost i završava srednju školu. Udana, ponosna majka odraslog sina. Danas živi i radi sa obitelji u Minhenu. Voli šetnje u prirodi, plesti,čitati,pisati, pomalo i slikati. Objavljivala je par proznih, kratkih priča u mjesnom mjesečniku “Naša Ognjišta”. Prvi put svoje pjesme objavljuje 2018. godine u međunarodnoj zbirci poezije “Snovi i sjećanja 2” – FB Grupa “ Pisci i Književnost”.
***
KAKO SU MI HTJELI OTETI SNOVE
Ja nikad neću razumjeti kako su mi htjeli oteti snove
Iako znam da nikad neću naučiti letjeti s otvorenim kišobranom
I uz moju najbolju volju
Kako to radi Mary Poppins, s najviše mašte.
Jer moji snovi ne stanuju u kutu čarobnog šešira
Nekog zabavljača na trgu grada.
Niti ću ikad više naučit po mraku pratit svaku stazu
Ove ovdje sjene samo me još straše.
Ja nikad neću razumjeti kako su mi htjeli oteti snove
A moje snove tkaju svici o Ilindanu.
Odgone mi tugu oko srca
Povedu me gdje spavaju anđeoska djeca
Krila su im od sjajnoga praha
Treptajem oblačno nebo pretvaraju
U noć zvjezdanu.
Uče me s vukom pjevati sonatu
Savit zmiji oči, na kamenu zaspati.
Rekoše mi kako ,kad mi suza krene,
Da posudim sokolova krila
I poletim iznad tamnog Vrana
Po brdu visoku
Naučili me slušati frulu zaspalog pastira i kako sanjati
u bistrom cvrčkovom oku.
***
NEBO ĆE POSLATI KIŠU
Stabla ponosno stoje u tami
Krošnje ih grle s jugom.
Oblaci gase toplinu svoda
Pjesma o vjetru i galebu
umire u moru
Pored davno potonulog broda.
Vidim jahače apokalipse
Siju glad , smrt , strah….
Vidim djecu kojoj su uzeli osmijeh,
preklinju u mraku i mole
Čuvaj nas ,Bože, od ovih što nas toliko vole.
Galopiraju horde humanista, mirotvoraca,
Na ramenima im sjaje odličja grobova
Iza njih baršuni ,lepršavi
Veluri.
Bijeli golub je poletio visoko
Iznad žalosne vrbe.
Spuštam pogled u dlan.
Postajem tiša.
Svemoćni
Mučno je
Ne daj im da ponove.
Čujem anđeoske trube
Neizbježno je.
Nebo će poslati kišu i gromove.
***
KRALJICA ŠUME
Sakrit ću se u tvoje dubine,
šumo
Ti si meka ,nevina i čista
Sva si u bijelom.
Sanjat ću da mi tu ,
u tvojim njedrima,
ptice prave ležaj od
mekog oblaka.
Pletu mi vijenac od svoje
pjesme
I da sam kraljica
divljine, tišine i
zvjezdanog mraka
Zatvorit ću na tren oči
od suznog mjeseca
i tame,
svih ludih vjetrova
sad
I samo da me ne primijete
opet ću bit’,
bit’ ću opet
milo i prkosno dijete
***
POGLED U NEBO
….
Ne ometajte majke dok prebiru
očenaše.
Ne ometajte ih dok prebiru
sjećanja.
Zagledane u bijeli oblak
možda čuju pjesmu o vječnosti
što se rađa gore visoko
na nebu.
Ne zaklanjajte im nijemi pogled
do daleke zvijezde…
Možda im vrati radost
bar na trenutak.
Nebom i dalje svira
Beskrajna ljubav.
U tišini se rađa mjesec.
Noć tajanstveno grli umrle
sokolove.
Anđeli im pjesmom privijaju
rane.
Istina je otišla s njima.
Nama ostali još nedosanjani
snovi,
zapaljene svijeće i molitva…
Ne ometajte majke s očenašima
u rukama
Jer dok živi molitva žive i oni.
A i mi.
***
U NEKE KASNE SATE
navrate mi slike većine
Vrte se ,uglavnom,
samo oko sebe.
Prodaju dušu i zemlju
za novac
Ne bih puno o njima
U neke kasne sate,
u mračnim noćima,
ušuljaju mi se slike
trnovitih staza punih ljudi,
s ranjavim nogama,
mrzne im u kostima,
gledaju u obećano nebo
ispunjeno melemom ljubavi,
zastajkuju samo na tren,
ne posustaju.
Nekad, u mrklom mraku,
navrate mi slike ljudi u oluji.
Nose toplinu na licu ,
nebo u grudima,
tugu u očima,
mirišu na cvijeće,
i radost dijele,
budnoga su oka ,
spavaju u stihu
i sanjaju sunce.
U neke kasne sate
navratiš mi Ti.
Šapneš mi tišinom
I tek tada
čujem pjesmu ptice,
vidim nebo pravednika,
čujem i leptirov smijeh.