ŽIVOTOPIS
Slikarica JANICA ŠTERC rođena od majke Marice i oca Stjepana 24. svibnja 1957.g. u sisačkoj bolnici a odrasla u Desnoj Martinskoj Vesi, selu smještenom na desnoj obali Save tridesetak kilometara nizvodno od Zagreba a deset kilometara uzvodno od Siska. Školu primijenjene umjetnosti završila je u Zagrebu 1977.g., Odsjek grafički dizajn, u klasi prof. Zdenka Gradiša, a potom Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Živi u Zagrebu od 1972. godine.
Izlaže od 1982. godine zapažena likovna ostvarenja u tehnikama: ulje na platnu, akvarel, ugljen, tuš, gvaš i pastela. Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika – HDLU-a i drugih slikarskih udruga.
Slika, riše i piše. Do sada je imala 85 izložbi slika, od kojih 35 samostalnih. Piše kao i što slika – oduvijek: riječju i stihovima obogaćuje svoje slike a slikama obogaćuje svoje pjesme – pjevajući i
slikajući o ljepoti, dobroti, radosti, zajedništvu i ljubavi.
Cjeloviti slikarski opus pod nazivom „Ne možeš kupiti nebo i toplinu sunca“ tvore serijali, i to:
1. “Hrvatska u srcu“ l998.g.,
2. „…tak imam te rad“ 1998.g.,
3. „Ne možeš kupiti nebo i toplinu sunca“ 2000.g.,
4. „Poetizirani Zagreb“ 2004.g.
5. „Žarna nit likovnog svjetla“ 2004. g.,
6. „Suncem obasjana“ 2005. g.,
7. „Život je ljubav“ 2005.g.,
8. „Boje i miris prirode“ 2005. g.,
9. „Zagrebu za Božić“ 2005.g..,
10. „Ja se konja bojim“ 2006.godine..
11. „Kraj izvora žive vode“ 2006.g.,
12. „Masline i kamen“ 2006-.g. i
13. „Mojem Zagrebu za Božić“ 2010.g.
14. „Sv. Otac Ivan Pavao II“ 2011. g.
15. „Pulske vedute“ 2011.g.,
16. „Zagreb i ja volimo se javno“ 2012. G.,
17. „Plave marine“ 2013. G.,
18. „Ljetne radosti“ 2015. Godine
19. „Posveta prijateljstvu“2016.g.
20. „ Prijateljstvo“ 2017.g.
21. “Pod jednim kišobranom“ 2017.godine
„KRAJ IZVORA ŽIVE VODE“
posvećeno mojim roditeljima i mojoj braći,
posveta životu, ljubavi, dobroti, zajedništvu
„Voda je neke bez čega nemreš živeti, kak i jogen“ – riječi su mojih roditelja temeljene na činjenici da je voda izvor svega života na Zemlji, od Boga dana. Moja majka i otac rođeni su kraj žive vode, kao i moja braća i ja, na desnoj obali Save tridesetak kilometara nizvodno od Zagreba i desetak kilometara uzvodno od Siska, u selu Desna Martinska Ves. Vodu smo doživljavali, i doživljavamo kao hraniteljicu, koja; poji, hrani, natapa, pere, mije, liječi, lije, pa čak i kad nabuja i razlije se po poljima iza sebe ostavlja plodno tlo koje druge godine daje obilniju ljetinu. Kad su nabujale Sava i Odra, između kojih je smještena Desna Martinska Ves, poduprte Kupom kad nisu imale kamo otjecati i kad je Sava počela uzvodno teči i izlijevati se preko nasipa poljima, livadama i pašnjacima, i cijelo selo se diglo na noge; žene i djeca trpali su zemlju u vreće, a muški nadograđivali nasip od dasaka, vreća i zemlje – isječci su mog djetinjstva koje nikako da zaboravim, jer znače – roditeljski dom, život, ljubav, zajedništvo.
Voda, ta čudesna, prekrasna, silna, snažna, oslikana, opjevana, i mirna i uzburkana, i tiha i bučna, i slatka i slana, i velika i mala, i bistra i zamućena, što miluje ali i pljuska, što dolazi iz zemlje i od gore s oblaka, s desna i s lijeva, Bogom dana čovjeku na korištenje – voda.
Od vode se nisam odmakla ni danas. Živim kraj izvora žive vode u Stupniku, tu nadomak Zagreba, opčinjena i danas tim darom od Boga, što nam mije lice, krijepi tijelo i dušu, čisti, hrani, mije, ali nekad i suzom lije.
Roditeljska tvrdnja o čudesnoj vodi, ta činjenica o zajedništvu, ljubavi i životu oko vode, zadržala je i moju braću na očevom i majčinom ognjištu, i nas djecu u bratskoj ljubavi i slozi i dan danas – hvala Bogu.
Ovaj moj slikarski ciklus „Kraj izvora žive vode“ više je od izrečenog, više je od riječi, više je od slike, više je od doživljenog, više je od viđenog što teče i dalje, ide, živi, postoji. Kao i svi moji slikarski ciklusi uklapa se u onaj koji traje i uvijek je „Ne možeš kupiti nebo i toplinu Sunca“ jer to je dar od Boga za sve naraštaje, od prije i zauvijek. Posvećujem ga mom ocu, mojoj majci i mojoj braći, uz hvalu milostivom Bogu za svu dobrotu, ljubav, život, zajedništvo.
Sretna sam što kraj izvora žive vode, tu na izvorištu života i ljubavi, tu na roditeljskom ognjištu još uvijek voćke rastu i cvatu i nisu se posušile, dim iz dimnjaka se vije, djeca trčkaraju i žamore, a mi sretni smo i veseli da se vidimo i čujemo, pa kad i suza kane, svijeća kad zatreperi, dok voda i dalje teče, i teče. Hvala ti milostivi Bože za tvoje, vaše, naše, njihove, moje, sve izvore života, ljubavi, dobrote, zajedništva – žive vode.
Janica Šterc