Biografija:
Klaudija Tokić rođena 15.09.1977.g u Zadru. Živim i radim u Zadru. Ljubav prema pisanoj riječi sam otkrila još u osnovnoj školi a poeziju sam aktivno počela pisati prije otprilike tri godine na što su me potakli pjesnici pojavom na facebook-u.
Bibliografija:
Pjesme su mi objavljivane u međunarodnim zbirkama poezije „Moja pjesma tebi za Valentinovo“ , „More na dlanu“, „Antologija facebook pjesnika“ , „Tebi pjesmom za Valentinovo“, „Svim na zemlji mir veselje“, „ Mili dueli“ izdavača KULTURA SNOVA ZAGREB, u zajedničkoj zbirci poezije „Providenca Versi“ udruge PROVIDENCA te u međunarodnoj zbirci pjesama „Zagrli život“ u izdavaštvu URUŽENJA BALKANSKIH UMJETNIKA.
***
ne pitaj
odakle muk u meni
koga to moje tišine prešućuju
i zašto se neke
ni vriskom trgnuti neće
ne pitaj
jer šutnjom te ima
preko svih mjera
sasvim dovoljno te ima
da potraješ
za tisuću i jedno umiranje…
NE VJERUJ MI
…i kad kažem
preživjela sam
višestruko umorstvo
preživjela sam
vlastiti requiem
na kalvariji života
ne vjeruj mi…
lažem puna ponosa
otvorenih rana
svakim svitanjem
nanovo umirem
i kad kažem
preživjela sam
šest krugova pakla
preživjela sam
tvoje ruke
od svakog grijeha oprane
ne vjeruj mi
lažem…
još uvijek
nijemo krvarim
razapeta činom izdaje
MOŽEŠ LI
možeš li dušo
odnijeti ove nemire
nekako
negdje
utihnuti ovu vrišteću tišinu
stisnutu pod rebrima
da razara me
pri svakom pokušaju disanja
možeš li
ove polomljene dane
(tragovima sebe)
ponovo sastaviti
vidjeti
onakvog sebe
kakvim te ja vidim
…
o dušo
kako postao si
to što jesi?
…
ako i ostalo je nešto
duboko u nama
neizgovoreno
prešućeno
ako ostalo je
bar malo nečega
jačeg od nedostajanja
reci mi…
i ja ću znati
naglo oživjeti
TI SAMO IDI
ti samo otiđi
budi tuđi
u nekim dalekim gradovima
na nekim nepoznatim ulicama
neka te imaju
neki drugi svjetovi
daleko od mene
i još dalje
al’ nema tih ruku
nema tih dodira
očiju nema
koje će od mojih
biti vrijednije
disanja
ostajanja
ti samo idi
ostat će te dovoljno
za godinu
za stoljeće
za vječnost
AKO PITAŠ SE
ako pitaš se
kada me je prestalo biti
onakve mene
kakvu si me gledao
očima punim
užarenim spletom želja
kada sam prestala uranjati
u one dubine
najjužnijih oceana
nikad dovoljno dalekih
da im se uvijek i zauvijek
iznova vraćam
ako pitaš se
kako se uopće dogodi
da naglo se prestanem penjati
do onih vrhova
gdje čekale su me ruke
baš one ruke
iz snova mojih
najdraže moje
zaboravila sam disati
onoga dana
kada rasparao si moje nebo
nekim tuđim rukama