Biografija:
MARELA JERKIĆ JAKOVLJEVIĆ rođena je 26. prosinca 1956. godine u Mostaru, Bosni i Hercegovini. Objavila tri knjige poezije: 1995.-Ostani šapat, 1997.-Ljubav i smrt; (prevedena na talijanski i njemački jezik) 1999.-Prođi me pjesmom Pjesme uvrštene u Antologiju ljubavne, antiratne i duhovne poezije. Kao internacionalna pjesnikinja svoje promocije knjiga predstavila je Hrvatskoj, Italiji, Sloveniji, Njemačkoj, Švicarskoj i naravno, rodnoj Bosni i Hercegovini. Osim poezije piše i prozu i bavi se slikarstvom. Članica je Matice hrvatske (Zagreb- Mostar), HKD Napredak, La bohemina – Hamburg, i tako dalje.
Bibliografija:
Objavila tri knjige poezije: 1995.-Ostani šapat, 1997.-Ljubav i smrt; (prevedena na talijanski i njemački jezik) 1999.-Prođi me pjesmom
ZASPALO MORE U MENI
Zaspalo more,
Zaspalo u meni.
Dok ćutim ga u snovima
Uljuljalo u meni čežnju, utišalo nemire
Pa zavara me na tren, lagano prene me usnulu.
Dok kapljice kiše, zbunjuju sjećanja mi
I misli dušu dok sapinju, između kopna i otoka
Pomičem zastore između sna i jave
Svijesti, nesvijesti u bunilu.
Suze kotrljaju okusom mora.
O more moje!
Koliko puta ću oslikati tvoje lice
Što ogleda se u mojim grudima?
Koliko puta ću zavarati sebe plačući usnula
Pisati tvoje ime u pjesmama?
More!
U svojim pjesmama
I na usnama dok izgovaram tvoje ime
Zastat će mi dah u zanosu tvog zagrljaja.
Plešemo u valovima i predajem se tebi.
Čekam da uspenješ se uz moje lice,
Da ogledam se u tvojim toplim plavim očima
I prožmeš me cijelu mirisom maestrala.
Jer ja sam tvoj pjenušac u igri radosnog vala.
Ja nosim tvoje ime. Ja jesam usnulo more
U tvojim očima!
OPIJENA SJENAMA
Ćutim ljeto
opijena sjenama,
vatra je moje kraljevstvo
voda je moja sloboda
ti si gitara moja.
U dubokim modrinama
razletjelim zvijezdama
gube se oči
a usta nijeme pred svjetlošću.
Između valova
jedan val
u pljusku jedna kap
u zraku svjetlost,
između glazba.
I jak me vjetar mota
putovi kruže.
Ovdje me nema.
OSTANI ŠAPAT
Osluhni noć,
tajanstveni šapat.
Dokuči koralje.
Kroz tvoj pogled
treptaj mojih baršuna,
proljeće prožima u meni noć
s tvojim usnama.
Ja gola
sa snagom zemlje
i pjesmom slavuja
pod mišicom
šibam rijekom
sve do mora.
Dižem jedra
i otječem u neznano.
Susrećem sebe,
u meni slutiš mir.
Poput zvijezde odzvanjaš,
uzimaš koralje.
Ostani šapat.
KAO DVIJE SVJETLOSTI
Kad zemlja propukne
od težine uma
i oganj provali nebesa
rađajući dan,
svanuće i smaknuće
jednako rađaju se,
kao dvije svjetlosti.
Ostat ćeš gol
i jezikom ne ćeš moći,
začepiti prosutu krv
i ne znajući kud bi,
stisnut ćeš zebnju.
Ne zaustavljajući ruke,
molit ćeš za zametnuto sjeme.
DUŠO MOJA
Što te sputava, dušo moja,
otima te tijelu,
goni?
A ti grabiš vjetrom,
vrijeme što protječe
golo,
ostavlja sjene…
Znam da bi rado
bez mene hodila svijetom.
I da odeš,
nemirom bi vraćala se.
Dok odlaziš,
vraćaš me snovima davnim,
bljesku djetinjstva…
Dvori moji
napušteni!
Pjesma mi osta,
kao himna,
oči u sljepoći
i bijela staza.