Milodar Tomljenović

SMOKVA

Ovo je tijelo
stara snažna smokva
sa gordim hvojama.
One pružaju otpor kod vihora,
i uživaju kad ih mije
kiša ozgora.

U punoj zrelosti smokva
otvara se, i raspukla
javlja srž nabujalu rumenu,
srž duboku koja se
pred nama svukla.
Srž slađu od slada iz raja.

Kako se sada divno
smokva zbraja
svim mojim čulima.
I utječe slivno
u jezero te svjetluca.
Ujednaka mirakulima.

NE MOGU NIŠTA

O, pribijte me muke budne.
Bogovi sve će čuti.
Samo da prođu ure uzaludne.
Ja ću uskrsnuti.

Da te ostavim samu
ne daju mi misli;
da te izbjegavam
buni se u grudi nešto.

Da te kletvom mučim,
koja korist od toga
kad još uvijek tebe
ljubim kao Boga?

Da te izgubim,
što ću onda?
Pa i namjerno da te zaboravim,
ah, a kako ću?

Morao bih mrijeti.
Tiho, usamljeno, zapušteno;
na nekom mjestu tamnom.
No i tada ti posve
bila bi sa mnom.

KRATKO UPUTSTVO

Ne slijedi što se ne slijedi.
Radost brijega valja
razumjeti i iz ravnice.
Ali motriš li samo nizine
s brijega, zapostavljaš visine
i ne poštuješ ptice.
Mnogo toga tako se zlijedi.

Motriti sve iz Svega,
to može jedino duša
koja dopire i u najmanji kut.
Za tako nešto znade ona
napamet tajanstveni put.
Razliven u stvarnosti
kano kiša roj,
što natapaju zemlju,
postaješ cijeli svoj,
i ne možeš propasti.

PREOBRAŽENJE TEBE U SEBE

Ja zaista ne znam i ne poznam tko si,
ti koji sada čitaš k sebi ove retke.
Ne oklijevaj, neobuzdan budi i orosi
čelo potom nade nabujajuće rijetke.
Ti poznaš biće svoje i svoje mjesto,
kutak svoj još za svih zatajan
gdje ti duša ko tat navraća često,
i tu ispružaš se neproniknut beskrajan.
I upravo nužno sadržan u njemu,
jedan tvrdi stari istrčava trag.
Upisan ljubavlju rukom u svemu,
on traži da prekoračiš prag.
Zaći ćeš u opstanak nezačaran novi,
dotad nevidljiv, i uzdrhtalo sinut
bljeskom. Ni najbesmisleniji snovi
tako ne mogu uobličit te i vinut.
Jer tek kad tijelo, i podzemlje tvoje
s tobom cijelim u cijelo uranja,
onda se duša i sve postojeće spoje,
a ti si splet i osovina viših stanja.
PRVI SNIJEG

Sipa zagonetku paperja
bogat primjer neizbježnog:
evo božanskog iverja!
Sa sivog stropa mukom pada.

Spokojan bijeli prh slazi.
Vidokrug bliješti, slijepi sada.
Sve hvata snijega ekstaza.

Drveća pomlađuju finim ovijena.
Pravi jelek kristalni što blista.
Duhom je okolina obrubljena.
Više nije odsada te dalje ista.

Snijeg pada! S gostoljublja
noć posta dan, i plete nitima
u bajku – stvarnost je zublja.
Stiže, i tko može reći: laže
bijela fantazija bitima.

Njih viša uvjerenost nalaže.
Napravio se velik bijeli ocean.
Oh što ima golema prsa.
Unutra živi vlasnik san,
ozbiljan ko padina zrelog trsa.

SVAKOM ISTO OBEĆANJE

Ko žar svijeće u tmi izboren,
i ti za svjetlo si stvoren.
Krećeš iz jaza u dubini,
i kažnjen nisi lutaš li u daljini.
Teško list razumijeva korijen.

On hrani tvoje predskazanje
da ima doć`, i stat nad tobom,
vječnog života vječno tkanje:
tvoj slučaj, nutarnje kraljevanje,
dignut u vedrine skupa sa sobom.

Od strasti, jer koji dugo pati,
tek kad duševne požude
ojačaju, takav k sebi vrati
izgubljene vedrine – napol lude.

Sitan si, i stoga jesi i ključ i dar.
I tko ispruži otvoreni dlan,
k njemu viši dah dunut će žar
iz srebra tvojeg bića.

I kao plamen odaslan
putuje prema gore,
tamo gdjeno se besmrtnici dvore.
U srcu otkrića.