Milorad Kostić je rođen 10. maja 1966. godine. Završio je Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu Odsjek za historiju. Godine 2003. objavio je zbirku pjesama „Zapisano u zvezdama“, a 2015. godine zbirku pjesama „Sarajevska enigma – Kroz sjećanja zaborava –“. Objavio je i veoma zanimljivu knjigu pripovjedaka i novela „Ljubav ga nije htjela“, 2016. godine. Godine 2017. njegova pripovjetka „Selski varalica“ je drugonagrađena na Konkursu za najbolju neobjavljenu kratku priču u regionu za 2016. godinu časopisa Avlija iz Rožaja. Zastupljen je u zbornicima i antologijama: „Rudnička vrela“ za 2006. godinu; „Miris izgorjelog papira“ za 2016. godinu; „Paralelni svijetovi“ za 2017. godinu; „Dubrobnik na dlanu“ za 2017. godinu; kao i „Pjesmom Svim na zemlji mir veselje“ za 2017 godinu; „Dušom tebi za Valentinovo“ za 2018. godinu; „Antologija I /poezija pesnika iz EX-YU period od 1991 do 2017. godine/“ te i „Antologija II“, Sombor 2018. godine; te zbornika „Plavi safir“ takođe za 2018. godinu. Milorad Kostić je i stručni član žirija asocijacije „Udruženja Metamorfoza“ za Zbornik omladinske poezije za tekuću godinu. Član je Udruženja bosanskih umjetnika i udruženja Nova Akropola u Sarajevu. Kostić je učesnik brojnih književnih manifestacija. Živi i stvara kao slobodan umjetnik.
Emira
Emira!
Sjeti me se Emira!
Kao čarnih noći Avganistana.
Očima si tražila zemlju mira.
Ljubila si me toga kristalnoga dana.
Ti si plavokosa djevojka avganistanskih plemena.
Što dane prošlosti sklapaš poput lana.
Dok moj janičarski šljem obasja mjesečeva mijena.
Kao jutros titraj sunca rana.
Emira!
Govorim ti tiho Emira!
Tvoje oči traže ljubav, svirku tu.
Dok te moja ruka po kosi žita dira.
Ljubiš mi mušku ruku svu.
Znam da me voliš, i ako se tvoje pleme tuče.
Sa starinskim Carstvom čiji sam janičar ja.
Dok Mjesec uzde svoje vuče.
A zvijezda osmanska sja.
Emira!
Ti plačeš moja Emira.
Glas ti rida na srebrni oklop moj.
To muzika uzdisaja tvoga svira.
Kao što jatagan traži boj.
Živimo zajedno u svim vremenima danju i noću.
Budućnost i prošlost sa sadašnjošću kola vezu.
Da ti usne ljubim i dalje hoću.
Vidim te golu na cirkuskom trapezu.
Emira!
Stidiš mi se Emira,
U zagrljaju mome želiš vjetropira.
Ti si venecijanska moja lira.
Emira! Emira? Emira?!
Ostale su tamo čarne noći Avganistana.
Ostali su snovi u zemlji mira,
još te volim, još te ljubim kristalnoga dana
Sjeti me se Emira.
Emira!
(Objavljeno: Milorad Kostić, Zapisano u zvezdama, zbirka pjesama, Sar., 2003.; Miris izgorjelog papira, Zbornik radova Udruženja bosanskih umjetnika, Sar. 2016.; Antologija pesama Ex-Yu prostora od 1990. do 2017., Sombor, 2018.;)
***
Poetske definicije
Um
Uzburkan okean nadošlih voda
Oblačno nebo parano munjama
Jecaj poniženog okovanih ruku
Misao
Sve ono što još nisi iskazao riječima
Ono što si općutao pred moći silnika
Brža od svijetlosti u očima tvojim
Tišina
Šapat Univerzuma u našem sazvježđu
Bol duše probodene mačem neiskrenosti
Molba Božija upućena nama u davnim vremenima
Sjeta
Plač bez suza za zagubljenim dvorcem snova
Sjećanje na mrtve koji su nam valjali
Žalovanje za dobrim prohujalim vremenima
San
Um razložen u iracionalnosti besvjesne mašte
Misao iskazana nijemom tišinom spavanja
Tišina u buri bajke koja nema osnove u stvarnosti
Sjeta u trenutku očaja nedorečenih snohvatica
(Objavljeno: Antologija pesama jugoistočne Evrope za 2018. godinu, Sombor, 2018.;)
***
Ako misliš da su bajke…
Volio sam te kao princ djevojku iz bajke
Kao snijeg ponoćnu izmaglicu
Žudio sam za tobom kao pustinjak za oazom snova
Volio sam te, volio!
U dubinama virova duše u oblacima
I po koja suza, skrivena, sakrila se,
Da ne vidim je na tvome licu
Volio sam te iznova kao pticu, selicu, možda,
I pregršt dijamanata ukradenih davno
Iz radnje sa stotinu lica…
Ako me pronađeš u stihu
Ako misliš da su bajke priče o ljubavi
Tada se sjeti da sam bio poeta
Koji je sanjao da leti bez krila
U dugi, u zraku i da pada
A ne spušta se na travu meku, poput osjećaja
Kad hladna voda oblije ti lice!
(Objavljeno: Dubrovnik na dlanu – međunarodna zbirka poezije, Kultura snova, Zgb., 2017.;)
***
SELSKA VARALICA
I
„Mi smo završili!“, rekao sam hladno.
„Nije ti se svidjela knjiga?!“, odgovorila je začuđeno.
„Zbogom!“, izustio sam silazeći hitro niz stepenice.
Uskoro se bat mojih koraka gubio u daljini.
U večernjim satima smogla je snage da nazove. Javila se moja sestra zvonkim glasom, punim urođene ljepršavosti.
„Halo!“
„Alex, ti si! Zašto je Milorad ljut?“, upitala je začuđenim i molećivim glasom, nalik samosvjesnoj ženi, koja je dobro svjesna da gubi nešto veliko, da gubi prijateljstvo, da gubi, u krajnju ruku, i ljubav.
„Prekini! Spusti slušalicu!“, zarežao sam.
Alex se nije obazirala na mene.
„Još pitaš zašto?! Da to uradiš čovjeku sa kojim uživo nisi kontaktirala deset godina! Da to uradiš čovjeku koji te nijednim gestom nije uvrijedio?! Još pitaš zašto?!“, rekla je rezignirano.
„Mi se nismo dogovorili da ja častim! To znači da svako je trebao da plati svoje!“
„Daniela, ponijela si se kao zadnji selski varalica! Mi smo završili!“, rekla je Alex hladno i spustila slušalicu.
„Tu-tu! Tu-tu!“, muzika hladnog telefona.
II
Pričala mi je o Brani Crnčeviću, Drašku Ređepu i Danilu Kišu… Pričala mi je o svojim drugarima slavnim i pomalo zaboravljenim. Svi su bili na neki način ocrnjeni i stavljeni na liste zaborava. Smijala se „pametnim“ „novinarima“ sarajevskog Oslobođenja, na njihovim paušalnim ocjenama i neznanju. Znao sam da odlazi. Moja majka umire! Pitanje je sata: – Kada ! Zna se i gdje! Umire u Sarajevu, gradu u kome je doživjela najveće uspjehe i najdublje padove.
„Amira, pomogni mi!“, zavapio sam mojoj višedecenijskoj prijateljici.
„Milorade tebi je potreban dobar liječnik koji će ti majku pokušati izvući!“, rekla je blago, a pogledala me suznih očiju.
Njene krupne smeđe oči, nalik zrelim bademima, kao da su pričale najtužniju pripovijest na svijetu.
„Amira, ne! To je davno ad acta! Moja mama umire! Jasno je svima nama da joj niko ne može pomoći. Nemilosrdni karcinom je, nažalost, jači od medicine, jači i od najjačih ljekara, čak… i od naše ljubavi! Znaš, htio bih ispuniti majci, barem posthumno želju, da objavim knjigu poezije!“, glas mi je zadrhtao.
„Srediću to sve sa svojom prijateljicom Danielom! Ona ima upliva u književne krugove! To nemoj zaboraviti!“, rekla mi je prijateljski.
Upoznao sam Danielu Matošević, kći Filipa i Branimirke, stariju djevojku, lijepog i sjetnog izraza. Pružio sam joj svoje pjesme. Pročitala je nekoliko u sebi.
„Dijete! Da li tu šta valja?“, upitala je moja mati tihim glasom, blijeda kao smrt.
„Ova je dobra!“, rekla je zamišljeno i odložila papir poslje duge stanke.
„Možeš li biti recezent?“
„To ne mogu! Recezenti su samo doktori nauka!“, počela je da se izvlači.
„Uputiću vas u jedno poznato književno udruženje u Sarajevu!“, rekla je pokroviteljski.
III
Selma Kovačević bila je i otresita i prijazna žena. Ispod njenih teških naočala nazirao se prodoran pogled. Ta žena je rijetka simbioza pameti i upornosti. U udruženju bila je dugogodišnji sekretar.
„Ovo je vaš rukopis!“, rekla je odlučno.
„Da!“
„Zašto Daniela Matošević nije preuzela da recenzira vaše djelo?“, upitala me je strogo.
„Odbila je jer nije doktor nauka!“, rekoh suho.
„Recezent ne mora biti doktor nauka! Prosljediću ovo Pjesniku!“, osmjehnula se..
„Selma, ti si poput ljubičice!“, rekao je nježno i spustio, ulazeći u udruženje, svoj šešir na sto.
„Pjesniče, da Vas upoznam! Milorad Kostić!“, rekla je.
„Drago mi je!“, naklonih se Velikanu.
Tog trenutka je i počela naša kratkotrajna i plodonosna suradnja.
IV
Otišao sam sa sa sestrom Alex u Njemačku, da prebolim bol… U Sarajevu sam ostavio još jedan grob, koji me još više vezuje za moj grad. Zaboravio sam na Danielu, Amiru, Selmu… jedino nisam zaboravio na Pjesnika, njegov šešir i tople riječi podrške koje je upućivao djeci i odraslima. Javili su mi da se razbolio. Karcinom! Ta riječ mi se ponovo upisuje u svijest. Posjećivao sam Pjesnika pokušavajući da mu pružim ljudsku toplinu u najtežim trenucima. Međutim, predosjećao sam da se starica zvana Smrt približava i njemu. Negdje u dubini duše zapitao sam se koja je svrha postojanja? Da li su ljudski životi nalik travkama koje nestaju zauvjek? Došao sam, naposljetku, na njegov sprovod.
„Daniela, zdravo!“, rekoh poslije izjave sućuti porodici.
Pravila se da me ne poznaje. Ponovih pozdrav.
Pogledala me je, onako zavidno ispod oka.
„Zdravo!“, reče preko volje.
Nastavila je da priča sa ostarjelim i zaboravljenim rokerom, svojim prijateljem i pratiocem, pratiocem izgubljenih generacija.
Usamljen i slomljen sam krenuo za kolonom. U meni se tuga umnožavala.
„Pogriješio sam spram Pjesnika… Pogriješio… Nisam volio njegovu osebujnu leksiku sa blagim foklornim elementima… Tek sada vidim koliko je veliki…“, riječi pravdanja, a ne posmrtno slovo, iz usta sjedokosog čovjeka i kritičara.
Do mene riječi nisu dopirale, jer su mi se pred očima smjenjivale slike tuge i sprovoda. A sunce se toga proljeća igralo, onako nevino i bezbrižno, prkoseći tugama u našim dušama.
„Tako je to sa pjesnicima, vrijeđaju ih za života, u smrtnom času i pohvale, pa opet vrijeđaju u nedogled… u nedogled… Tako je sa Pjesnikom, mrze ga zbog istine… istine…Imao je tople, blage oči, nježne i duboke! Imao je mir u glasu, kao da je očekivao od čovjeka cvrkut ptice, a od ptice pjesme anđela, kao da je želio neki mir, svjetlosti i pregršt suza, nalik večeri u njegovim pjesmama… Bio je velik, a to sramota biti nije!“, pustio sam suzu onu mušku, škrtu do besvjesti i do bola, prepuštajući glas eteru i sarajevskoj magli.
V
„Ne, nije bio idealan! Znao je da moj otac Filip piše pjesme! Nikad ga nije pozvao na poetsko veče! Nikada!“, rekla je kivno, sa studeni u glasu.
„Daniela! Nemoj tako! Ipak je u Odjeku objavio splet pjesama tvoga oca.“
„Kakav si ti čovjek? Zar muškarci lažu?!“
Zapanjeno sam je pogledao. Njene riječi su bile u suprotnosti sa njenom nježnom i melaholičnom pojavom.
Poslije stanke rekoh blago: „Nikakav Daniela! Nikakav!“
Nije shvatila moju ironiju. Izašao sam u noć, ledenu i studnu, bezvjezdanu i mrku, kao lice lopuže, kao lice tata, koga goni policija, a da ga i nije upoznala! Niti je shvatila, niti pojmila, da joj želim dobro, ta starija djevojka nježnih i blijedih crta lica.
„Građanin sam svijeta, pokriven gunjem. Zvijezde su moj dom. Šuma mi je utočište, a potok izvor nadahnuća!“, rekoh i ispružih ruke ka nebu.
VI
„Kako da joj pomognem Ivane? Kako da joj pomognem Tonči? Prijatelji dragi?“, zavapio sam.
U kafiću tmurnu, uz kapučino pričam sa dvojicom dragih ljudi.
„Bespotrebno si se vezao za nju!“, govorili su mi.
„Budi racionalan! Kod depresije može samo liječnik pomoći!… Pomogni prvo sebi! Gledaj svoja posla i piši! Za to si i stvoren! Moraš odraditi ono što se od tebe traži!“, uzviknuo je ljutito Tonči.
„Moja rodica ima sličan problem! Umislila je da je velika ličnost! Odgovorna za mir u svijetu. Samo redovna psihterapija je može održavati.“, staloženim tonom rekao je Ivan.
Promatrao sam profile svojih prijatelja. Odraz sjenki na podu. Željeli su mi dobro, ali me nisu shvatili. Sjetan izraz moje poznanice tjerao me je da joj i dalje pomažem.
VII
Naš odnos se svodio na prijateljstvo u jednom smjeru. Pomagao sam joj… Pomagao sam joj i kada je tražila i kada nije… A ona? Dugo mi je njeno ponašanje bilo tajanstveno! Poslije smrti oca, začudo joj je i krenulo u životu. Stari vaspitač za besprizorne Filip Matošević umro je na Božić. Imao je lijepu sahranu. Nekada sitni kriminalci, a sada zreli ljudi, oprostili su se od svoga specijalnog vaspitača. Napisala je pjesmu o svome ocu.
„Dano, Dano, cigarete su ti oca odvele u smrt! Uzimao im je dušu, prilikom pušenja! Pazi, da ne povuku i tebe!“, rekao je sjedokosi starac prijateljski.
„Neće, čika Vjeko, neće!“, blago je progunđala.
„Vraga neće!“, odbrusio je oštro.
Sestre su zakukale nad svježom humkom brata. Tada se ljudi i povlače. Samo pahuljice padaju, taj neizbježni dekor zime.
VIII
„Molim te, prekini sa njom! Ona ti želi samo zlo!“
„Alex, umislila si! Ona nije takva! Dana je obična, povučena, postarija djevojka!“, rekoh.
„Iz književnih krugova u gradu dopiru vijesti o njenim spletkama protiv tebe! Milorade, a ovo?!“, pokazala je čvrst dokaz anireklame.
„Teta Josipa Plakalović! Šta ja imam sa tim?!“, odgovorih rigidno.
„Plakalovićka je oružje u njenim rukama! Svoju zavist prema tebi prenosi i na ostale ljude! A, pravi ti se prijatelj!“
Čak ni rođenoj sestri nisam vjerovao…
Sestrine riječi su se pokazale istinite.
Mene je mučila dilema.
„Ako je Dana toliko utjecajna, zašto ne pomogne prvo sebi?“, mislio sam naivno.
U svojoj dobrodušnosti nisam shvatio da Dana voli više tuđe zlo nego svoje dobro. Samo sam ja vidio njen melaholičan izraz, dok su ga drugi vidjeli bezobraznim i ciničnim.
IX
U rijetkim trenucima iskrenosti, Dana mi je govorila kako će mi se odužiti.
„Častićeš me pizzom!“, našalio sam se.
Ta šala mi je počela otvarati oči. Nikada nisam bio materijalista, ali do pizze mi je bilo stalo. Čekao sam poziv na pizzu godinama. Umjesto poziva dolazili su sa njene strane novi zahtjevi i očekivanja. To više nisu bile molbe. To su bila naređenja! Takav stav je doveo do otklona u meni. Čuli smo se samo preko telefona. To je potrajalo godinama. Ona je željela dublji kontakt, a nije htjela da ništa u prijateljstvo uloži. Smiješno je kako je jedna pizza za dobrostojeću ženu skupa. Obradovao sam se kad mi je javila da je postala drugi put tetka. Čestitao sam joj kada je objavila novi roman i kada su novine o tome pisale.
„Kada ćemo se vidjeti?“, upitala je.
„Misliš na pizzi, da proslavimo tvoj uspjeh!“, rekoh nehajno
„Milorade biće i to jednog dana!“, odgovorila je ironično.
Općutao sam svjestan da je Alex u pravu. Lijepi zidni sat se zatresao i pao. Nije bio zemljotres
X
Deset godina se nismo sreli. Nastavili smo kontakte telefonom. Tješio sam je i dalje. Poželjela je da izađemo. Popustio sam. Gledao sam je kako je potrčala ka nama. Ušli smo u staru dobru La kanconu. Naručili smo tri kafe. Pružila mi je knjigu eseja Danila Kiša. (Kad pročitam da joj vratim!)
„Hvala!“
Čavrljanje i miris dima.
„Pored roditelja izgubila sam i tetke, umrle su obje….“, rekla je nesigurno.
„Šteta!“
„Milorade, to je zakon planete!“, kazivala je otegnuto.
U glasu se osjetila neka zloba, svemoć, neiskrenost. Ličio sam na poraženog čovjeka koji i nije vodio bitke.
„Svako neka plati svoju kafu! Idemo!“
Poblijedio sam! Ispratio sam je kao džentlimen u maglovitu noć.
XI
„Mislila sam da će te srce opaliti! Bio si blijed kao Smrt! Odluči sam!“, prigovorila mi je sestra.
„Alex, od pizze ništa! Spao sam da platim sebi i kafu!“
„I?“
„I… odlučio sam, Alex, sa tom ženom nemam ništa! Bolje bi prošla da je rekla da nema novca! Tada bi joj iz sažaljenja platio! Ovako otuđeno, neljudski… poslije deset godina. Ne znam! Zbilja ne znam!“, rekoh gnjevno.
„Ti si kriv! Ti!“, rekla je istinu.
„U pravu si!“, priznadoh.
„Odgovoriću joj kao je i zaslužila!“, nastavih hladno.
Zgrabio sam knjigu eseja Danila Kiša i paradnim hodom se uputio ka njenoj zgradi. Ušao sam hrabro u haustor. Dan je mirisao na majsku zoru, iako je bio hladni sarajevski novembar.
(Objavljeno: Druga nagrada za kratku priču regiona za 2016. godinu, časopis Avlija, Rožaj, 2017. godine;)
***
B a j r o n n a M i s o l u n g i j u
-poema-
I
Čovjek i Smrt
To su dva sapatnika na ovome svijetu
A Afrodita zagubljena
Na putu između Neba i Zemlje!
Govorim Ti: „Ženo!
Obnaži svoje grudi
Željne milovanja
Kao oko treptanja
Tih kapaka žutih!“
„Ženo!
Ti si samo jedna heroina
Među tolikim ženama.
Ženo!
Ti si božica, samo jedna
U vedrim noćima
Ozvjezdanim plačom
Stare Majke Kibele
Čije su vječite žrtvenike
Poravnali novi varvari rata
I sjaja
Te suze na licu nečijem
Bolan sam za Tobom – Ženo !“
I I
Nikada neće nam doći jasmini
Jer cvijeta u ratu nema
Nikada neće prkosno cvjeće
Mirisom svojim taknuti Ti lice
Opojom!
Opojom vječitosti!
Na trgu junaka koji su pali
Padaju i padat će
Milioni zaljubljenika u slobodu
Čini!
Čini i uroka drevnih!
Dok Zevs Munjobija baca munje!
Igra se sa njima kao ja
U tvornici igračaka
U radionici mašte
U senomaštaonici na rubu jave
Digni se Afrodita sa postelje moje
Pokrij golo tijelo svoje
Jer golotinju su bogovi dali
Kao putokaz u lavirintu
Kao nit Arijadne
I zlokobni škrgut Minotaura
Umirem za Tobom – Ženo
Ti i ne želiš da to primiš k´ srcu
Nevidljiva i gola kao istina!
I I I
Zar da budem proklet
Kajinovom kletvom
U budućim bespotopnim vremenima?
A Tvoje grudi obnažene bijele
Nalik su paperjastim i bjeličastim oblacima
Koji lutaju pred očima mojim
U duplji plavetnila neba
U zoni zvjezdanog svemira
Koji kupi suze raspaljene duge
Maštare poziva na ples irealni
U dubini duše
Sada vidim samo
Zagubljen osjećaj u prašumi vremena
I tvoj osmejak
Darovan mi tada
Da zatvori vrata tajanstvenih suza
Samo očaj trpi
Da ga kinji krvnik
Dok se sunce smije
Igri zanosnih leptira
Ti prikrivaš grudi
Ljubljene toliko
Dok ja sljubljen s´ Tobom
Tražim vapaj –Ženo!
Vrati mi se opet –Ljubljena.
I V
Groznica je Užas
A vrućica Pratnja
To je Patnja zagubljenog mene
Još vidim borove
Koji ćute nijemo
I prkose šimširu
I nevenu u kosi Tvojoj
Samo tražim želju
U očima dubokim
Nalik studencu u blizini grada
A osmijeh je pjesma
Jer se more smije
Različku koji prosi
Suza uspomene.
Kibela je davno rekla djeci svojoj
Da čuvaju spokoj
Zaleđene svijesti
Samo još Te čujem
U kikotu strasnom
Kako bereš pečurke
Afrodito moja!
Svi smo mi junaci
Zaleđeni davno
U osjećaju Tvome
Besmrtna – Ženo!
V
Gledao sam nekad
Vrh Partenona
U sivilu svijesti
Izgubljenog hrama,
Tu su djeca nalik
Anđelima sjete
Pokupila medonosne
Misli sve planete
Otišla su zatim
Na livadu cvijeća
Noseći kantice
Kikota i zaborava
Da sam sad Heraklo
Heroj te davnine
Zgrabim Te u naručje
I vinem se put zvijezda
Samo jedna težnja
Meni sad je znana
Da prođe groznica
I sve zlo na meni
Obećanje dajem
Afrodito Sjajna
Da te ljubim strasno
U ništavilu bola
O, Besmrtna Ženo!
V I
Kaplje kiša kao suza
Ledena i sama
Sada dođe oblak mrgodni
I prenesite me tamo
Gdje buncanja nema
Da li moja svijest je tama?
Oblak to je samo
Zaborava
U djetinjstvu svome
Spoznao sam neiskrene
Riječi,
Riječi to su samo
Stepenište hrama
Koje gradi čovjek
Od duše i tijela
Moja bolest to je
Lastavica meka
U cvrkutu pjesme
Zelenoga lišća,
Sad tražim čovjeka
Da me sad razumije
Rastanak je bolan
Kao bono vrijeme
Samo Ti se smiješ
Besramno i nježno – Ženo!
V I I
Vrijeme moje nije da pišem poeme
Vrijeme moje nije,
Sjedokosa starica zagubljena tamo
Gdje se gubi osjetilnost
Duše nebeska svemira
Vrijeme to je samo
Jedna kap u rosi
Koja mije travu
Zelenu u bolu
Zelenu u kosi
Prosi i Prkosi!
Na otkosu kose, kovrdžava kosa
To je samo bajka
Usnulih junaka
Dok Artur se budi,
Uzjaše i jaše,
Te konjice vječne
Kao vrijeme slasti
Koje brzo prođe
Kao kad i dođe
I smije se sjetno
Mojim nevoljama,
Da k´ô junak se dignem
Poginem i stignem
I padnem u očaj zaborava!
V I I I
Misolungi jeste mjesto moga kraja
Kraj je početak besmrtnosti poete,
Samo da mi dođe
Vila sa Balkana,
Pa da čuvam ovce
Kao bezbrižni pastir.
Tada svi će hramovi otvoriti vrata
juriti u ponor
Stepenište svijesti
Vapaj će tada
Podići vampira
Krvožednog krilca
Rata – Ubojice!
Samo kad bi htjela
Ta vila Balkana
Otkriti mi gdje je
Blago Vječitosti
Samo kad bi htjela
Reći Tebi Ženo!
Da umirem bolan
Ljubljen i neljubljen!
To je krah ideala
U meni i Tebi
To je znoj samrtni
I ništa u svemu!
I X
Bajka!
Sve je bajka!
Možda ima nešto!
Da me veže tebi!
O, ti dvorče sjajni!
U Svjetlosti biti!
U Istini svijesti!
Samo mala ptica u cvrkutu pati!
To je Duša Svijeta,
To je osjetilnost,
To je ovlapoćenje,
U skrovištu mira
U skrovištu biti!
X
Ti nisi Kibela
Niti Afrodita
Žena nisi moja ljubljena!
Ti si sama Smrt
Koja mene vuče
Skončanje je Bit našeg Praiskona!
Sada na kraju
Hridi života
Kada vidim sve šta i nisam znao!
Osmijeh moj će blagi
Utješiti ratnika
U meni i van
Svih Besmrtnika!
Neka prođu ljeta
Tajna slast u sebi
Iskaliće hitre misli nove
Sve božice doći će
Na poklonjenje
Kada mrtav rađa
Pokolenja silna
Smrt i nije grubost,
To je sama ludost
Izdah duše moje
Mili meni kraj
To je samo misao
I ništa više…
Na odru leži
Pjesnik i Plemić
Bolje reći čovjek
Koji traži spas.
Spas je visoko!
U očima zvijezda
Plavetnilu neba
Vedrog dana
Beskraj!
(Objavljeno: Sarajevska enigma – Kroz sjećanje zaborava – , zbirka poezije, Sar., 2015.;)
