Biografija:
Rođena sam 1951. godine u Ogulincu, malom selu blizu Velike Gorice. Otac Ogulinčan, majka iz susjednog sela Gornjeg Vukojevca, tako da sam od malena govorila narječjem oba roditelja.
Otac je radio u Sisku, kasnije u Zagrebu i bio je seoski tamburaš, svirao je bas, a velik dio pjesama koje je uvježbavao za sviranje po zabavama, svadbama i čestitarenju, postao je dio mene i ostao u mom sjećanju.
Osnovnu školu završila sam u Buševcu, a srednju Kemijsko tehničku školu u Zagrebu. Odmah po završetku srednje škole zaposlila sam se u SDK-a Zagreb, današnja Financijska agencija, međutim kasnije sam Zagreb zamijenila za Veliku Goricu, gdje sam ostala raditi do umirovljenja.
Od udaje 1975. godine živim sa suprugom u našoj kući u Ogulincu koju smo izgradili doselivši se iz Zagreba, gdje smo živjeli pet godina. Tu su rođena naša dva sina, koji su također u Ogulincu osnovali svoju obitelj.
Pučku poeziju pišem sedam godina, tako se polako stvarala i ova zbirka pjesama. Sam naslov zbirke govori upravo o tome da ne zaboravimo odakle potječemo, kako su govorili i živjeli naši stari. Svako selo turopoljskog kraja ima svoje specifično narječje i svoj specifičan govor, ali opet svima nama turopoljcima razumljiv.
Izvor i podsjetnik kod pisanja ove zbirke bile su moje dvije bake koje su s nama živjele, te mnoge tete i stričevi, jer smo bili mnogobrojna obitelj.
Možda sam dio tog života uspjela dočarati kroz ove pjesme, vama dragi čitatelji, sumještani, susjedi okolnih sela, a i vama dragi unuci i djeco. Živjelo se skromno, teško, za bolje tada nismo znali, ali smo znali da je naše.
Veliki sam ljubitelj prirode, pa sam tako i dugi niz godina član Planinarskog društva Naftaplin, Zagreb, s kojima sam upoznala veliki dio Hrvatske, a i velik dio susjednih zemalja. Predsjednica sam Udruge žena Ogulinec od njenog osnivanja do danas koja se bavi promicanjem kulture i narodnih običaja našeg kraja.
Želim i dalje pisati našim lokalnim dijalektom, od starijih se prisjetiti još pokoje stare riječi ili izreke – da ne zaboravimo naš Kej i naše stare.
***
REKLA SI MI
(za moju mamu)
Rekla si mi
da si me zibala i prela.
Z nogum na zipke
trudna
na postel bi sela.
Rekla si mi
da ti ne bilo teško.
Još si mi pevala
i šeptala milo
dok si me stiskala v krilo.
A posle kad nes bila
mala
rekla si mi a to sem znala.
da sem ti mila i sad
baš onak
kak sem i v zipke bila.
***
TANCBAL V LUGU
Vu staromu lugu
s proletja samog
započinja tancbal cvetja
se od jutra ranog
Cvetje se skomešalo
sak si para išče
scifrali se i nadišali
lubavni jih jad stišče
Podlesek se snubi
drobne plave fiolice
ona srameč i drščeč
skrivle svoje lepo lice
Gizdavi maslaček motri
pogledava ju strepeč
fiolicu lubav tajnu
milo ju gledeč
Tratinčica je zalublena
v žutoga jaglaca
negovo je srce trdo
lubav je ne zvrača
Z prignutum glavum
strepi bela visibaba
i ona bi za maslačka
sav of život dala
Prva violina breza
z vetrom naštimana
otpira tancbal cvetja
zaniše se z rosum trava
Pozabilo cvetje mam
na lubavne jade
a lubav i je najslajša
kad se mrvu fkrade
*
Još se čuje tancbal v lugu
i trajal bu dugo
lubavne bu jade melo
nekatero cvetje drugo.
***
SPOMEN
(u meni mudrost moje bake Bare )
Zlate se pola Turopola mega
šenicum kat se klasa,
Kak glava sneje mlade
zlatneh las do pasa.
Zlati se polem
turopolska šenica,
kak mladom mužu pod vratom
nacifrana podgutnica.
Zlati se i sunce žarko
miluje žulave ruke,
moja baka veli
nema kruva bez muke.
*
Te reči moje bake
gliboko su v mislima mi ostale,
spomen na nezinu mudrost
još klije vumene
tak reči te nisu prepale
***
DELATI I POPEVATI
Turopolska žuta zemla
Šara poculica
Pušlek luka sir i vrnje
Z orejov gibanica
Narancana rubača
I kruvek v grovače
Zlevanka i popara
Na dece pohače
V lugu tiči pevaju
Žiriju se svijne
V polu ludi delaju
Uz posel popevaju
*
Čez misel si zbiram
Reči od babice moje
Furt mi je ponavlala
Da ne bi pozabila
Čuvaj svoju dedovinu
Koja ti je data
Čuvaj stare običaje
Vredneše od zlata