Nadica Kološa

Commercial Photography

Biografija:

Rođena sam 1951. godine u Ogulincu, malom selu blizu Velike Gorice. Otac Ogulinčan, majka iz susjednog sela Gornjeg Vukojevca, tako da sam od malena govorila narječjem oba roditelja.
Otac je radio u Sisku, kasnije u Zagrebu i bio je seoski tamburaš, svirao je bas, a velik dio pjesama koje je uvježbavao za sviranje po zabavama, svadbama i čestitarenju, postao je dio mene i ostao u mom sjećanju.
Osnovnu školu završila sam u Buševcu, a srednju Kemijsko tehničku školu u Zagrebu. Odmah po završetku srednje škole zaposlila sam se u SDK-a Zagreb, današnja Financijska agencija, međutim kasnije sam Zagreb zamijenila za Veliku Goricu, gdje sam ostala raditi do umirovljenja.
Od udaje 1975. godine živim sa suprugom u našoj kući u Ogulincu koju smo izgradili doselivši se iz Zagreba, gdje smo živjeli pet godina. Tu su rođena naša dva sina, koji su također u Ogulincu osnovali svoju obitelj.
Pučku poeziju pišem sedam godina, tako se polako stvarala i ova zbirka pjesama. Sam naslov zbirke govori upravo o tome da ne zaboravimo odakle potječemo, kako su govorili i živjeli naši stari. Svako selo turopoljskog kraja ima svoje specifično narječje i svoj specifičan govor, ali opet svima nama turopoljcima razumljiv.
Izvor i podsjetnik kod pisanja ove zbirke bile su moje dvije bake koje su s nama živjele, te mnoge tete i stričevi, jer smo bili mnogobrojna obitelj.
Možda sam dio tog života uspjela dočarati kroz ove pjesme, vama dragi čitatelji, sumještani, susjedi okolnih sela, a i vama dragi unuci i djeco. Živjelo se skromno, teško, za bolje tada nismo znali, ali smo znali da je naše.
Veliki sam ljubitelj prirode, pa sam tako i dugi niz godina član Planinarskog društva Naftaplin, Zagreb, s kojima sam upoznala veliki dio Hrvatske, a i velik dio susjednih zemalja. Predsjednica sam Udruge žena Ogulinec od njenog osnivanja do danas koja se bavi promicanjem kulture i narodnih običaja našeg kraja.
Želim i dalje pisati našim lokalnim dijalektom, od starijih se prisjetiti još pokoje stare riječi ili izreke – da ne zaboravimo naš Kej i naše stare.

***

REKLA SI MI
(za moju mamu)

Rekla si mi

da si me zibala i prela.

Z nogum na zipke

trudna

na postel bi sela.

Rekla si mi

da ti ne bilo teško.

Još si mi pevala

i šeptala milo

dok si me stiskala v krilo.

A posle kad nes bila

mala

rekla si mi a to sem znala.

da sem ti mila i sad

baš onak

kak sem i v zipke bila.

***

TANCBAL V LUGU

Vu staromu lugu

s proletja samog

započinja tancbal cvetja

se od jutra ranog

Cvetje se skomešalo

sak si para išče

scifrali se i nadišali

lubavni jih jad stišče

Podlesek se snubi

drobne plave fiolice

ona srameč i drščeč

skrivle svoje lepo lice

Gizdavi maslaček motri

pogledava ju strepeč

fiolicu lubav tajnu

milo ju gledeč

Tratinčica je zalublena

v žutoga jaglaca

negovo je srce trdo

lubav je ne zvrača

Z prignutum glavum

strepi bela visibaba

i ona bi za maslačka

sav of život dala

Prva violina breza

z vetrom naštimana

otpira tancbal cvetja

zaniše se z rosum trava

Pozabilo cvetje mam

na lubavne jade

a lubav i je najslajša

kad se mrvu fkrade

*

Još se čuje tancbal v lugu

i trajal bu dugo

lubavne bu jade melo

nekatero cvetje drugo.

***

SPOMEN
(u meni mudrost moje bake Bare )

Zlate se pola Turopola mega

šenicum kat se klasa,

Kak glava sneje mlade

zlatneh las do pasa.

Zlati se polem

turopolska šenica,

kak mladom mužu pod vratom

nacifrana podgutnica.

Zlati se i sunce žarko

miluje žulave ruke,

moja baka veli

nema kruva bez muke.

*

Te reči moje bake

gliboko su v mislima mi ostale,

spomen na nezinu mudrost

još klije vumene

tak reči te nisu prepale

***

DELATI I POPEVATI

Turopolska žuta zemla

Šara poculica

Pušlek luka sir i vrnje

Z orejov gibanica

Narancana rubača

I kruvek v grovače

Zlevanka i popara

Na dece pohače

V lugu tiči pevaju

Žiriju se svijne

V polu ludi delaju

Uz posel popevaju

*

Čez misel si zbiram

Reči od babice moje

Furt mi je ponavlala

Da ne bi pozabila

Čuvaj svoju dedovinu

Koja ti je data

Čuvaj stare običaje

Vredneše od zlata