Živi u Danskoj
***
Zbogom…
Zatvaram te u svoje krikove
Zavijam zaboravom crnom čipkom satkanom
Biserima iz mojih očiju raskvašenom…
Napuštam dno Mora
I prazne školjke osjećaja
Svemir više ne šumi u tvojim grudima…
Zaboravi sjenu
Što predugo je lutala labirintom tvojih hirova…
Krvave su joj grudi
I nema snage da nastavi lažnim putevima…
Predugo pekle su riječi u izgužvanu svilu uvite
S okusom soli otpjevane…
Predajem se vihoru
S koščatim prstima hladnoće na svom uzglavlju
Smrzle se boli i ljubav na pragu godine
Grohoču aveti moje zablude…
Dozivam razum i poklanjam ženi
Što spava u vrisku dječjih osmijeha
Nespremnoj da nastavi samotnim vrletima…
Postajem gluha
Na zov svog vlastitog tijela…
***
Noćas…
O`Bože kako je prazno ognjište na kome spavaju moje sjene…
Kako je tužan jauk uspavanog lahora u tuđoj kosi…
Kako riječi odjekuju tišinom i ništavilom
(a željni smo samo topline zagrljaja)…
Zaboravljam čas i gubim se u trenutku osjećaja…
Ne brini prijatelju daleki, tu sam uvijek
Znaš gdje me možeš naći…
Na putu zaspalih vihora želja…
Budi ljepota i razum (zračiš njima)..
Budi glas i drhtaj strune snova…
Budi svemirski putnik
Koji traži izgubljene prerijske kapljice nade na uzavrelom pijesku života.. .
Budi moj pogled istine i skini mi plašt iluzije sa ramena…
Pokaži mi put razuma i rasijeci okove zabluda…
O`Bože, koliko jako može odzvanjati samoća
I šuštaj ispruženih ruku iz Mora…
Pa tko sam ja…
Što uzalud pokušava darivati tijelo slijepim lešinarima…
Što prolazi pored izvora života
I boji se zamutiti površinu zrcala drhtajem svojih želja…
Dok pokušavam lebdjeti između stvarnosti i sna,
Bojeći se dotaknuti sadašnjost
I pokleknuti pod prvim jesenjim mrazevima…
Odlazim…
Nestajem…
Povlačim svoje skute željne milovanja morskih valova…
Sa okusom soli na usnama i ranama koje peku užeglim pečatima laži…
O`Bože… zaustavi bijesnu riku prosjaka na padinama života dok puzi za sjenom ljubavi…
Dok ljudi grohotnim usnama sabiru pohotu sa tuđih pragova i zatvaraju vrata srca lokotima i vežu vjernost lancima…
Dok žedni piju sa latica pustinjskih ruža i hrane se skeletom sječanja…
Tama i svijetlost se drže za ruku i u vrtlogu sekundi izmijenjuju postolje…
Zar ima Nade za dalje ?
Noć napušta praznu postelju snova…
Prošlo je pola stoljeća…
Ponovno sam na pragu djetinjstva i dohvaćam kulu od karata..
Ne budi me,
Ostavi da udišem zablude i otkrivam nedorečene stihove…
Idem…
O, budi sretan tamo gdje nema mjesta za mene…
***
Poput kradljivca…
Šuljaš se hodnicima mog nestalog razuma
Poput starog vina, osjećam te
Opijaš me cjelovima…
Razlijevaš se mojim venama.
Poput slikara šaraš
Po mom uzavrelom tijelu…
Željna sam tvog dodira.
Poput zahuktalog Mora
Pjeniš se na mojim liticama
I nestaješ u uvali mira…
Poput noći dodiruješ
Me pogledom zvijezda.
Poput sna obavijaš me
Rajskim mirisom tvojih pokreta…
Poklanjaš mi nova svitanja…
Ostavljaš trag tijela na usnama…
***
I čekam
“Svjetionike srca ti palim
Krilate vjetrove u bolero pretvaram
I čekam … ”
Dok Proljeća se bude
i Ljeta pale …
a Jeseni plaču
dok suze u kristal postaju…
I čekam…
I vjetrovi nose misli
i budni sanjamo,
a stvarnost prolazi pored nas u kočijama
koje ne možemo zaustaviti..
I čekam…
Da slavuj ponovno zapjeva u mojim grudima
i rijeka zažubori
i more uskovitla valove.
I čekam…
Da usnama ponovo zaplove poljupci
i noć se pretvori u krčag meda
a kap rose me opije
i uzadah probudi iz zablude…
I čekam….
***
Kada
Ah… kada bi ova okovana duša
Konačno mogla poletjeti dalje…
Raširiti krila bez jauka…
Kada bi oko pogledalo
U sunce bez suza
A ruke ispružene u tami osjetile žar plamena.
Kad bi u kapi kiše vidjela sunčanu stazu
I poželjela potrčati bosih stopala…
Kada bih mogla osjećati miris Mora
Na zelenim livadama sjevera
I vjerovati u novo sutra…
Ah… kada bi ova duša zaboravila
Kako je nježna uspavanka valova
I opojan miris čempresa i lovora…
Kada bi mogla nastaviti tamo
Gdje je zaspalo jučer u naručju sutra…
Kada… Kada … Kada…
Osmijeh mi lebdi u kutu usana.
Sakriveni su strahovi,
Zaključana nadanja…
Kada otvorim oči
Možda neće biti ničega…
***
Prolazim kroz vrijeme kao zombi… Želim još uvijek rosne livade, miris ruže, šum svemira i okus soli na usnama… Pokušavam biti neka druga… Ali, to nisam ja… Ja sam sanjalica okovana u vremenu iz nekih drugih priča… Ja sam ona koja jos uvijek nosi nadu u njedrima i daje tijelo crnim lešinarima sa osmijehom anđela… Ja sam žena u plaču prošlih vremena, i dijete sa naivnim osmijehom u kutu usana… Dotakni me, otopit ću se kao snježna pahulja na tvome dlanu… Nestati ću kao kap rose u poljupcu jutra… Ja sam magla, zavijam te plaštom želja prije prvih jutarnjih dodira sunčanih zraka… Ja sam noć, pogledaj … možda me nađeš na nebu između tisuću zvijezda…