Biografija:
Rođena sam 28.10.1959. u Zagrebu. Živim i radim u Mraclinu, malom pitomom mjestu blizu Velike Gorice. Gotovo cijeli svoj život, još od školskih dana pišem pjesme. Do sada nikada nisam objavljivala svoju poeziju. Moja pjesma „Voljela bih“ prva je pjesma koja je ušla u zajedničku međunarodnu zbirku poezije „Tebi pjesmom za Valentinovo“ koje je promocija bila 13.02.2015. i na taj način je postala moja prva pjesma negdje objavljena.
Gotovo cijeli svoj život, od najranije mladosti, posvetila sam folkloru, njegujući tako narodne običaje, pjesme i plesove kako iz svojega kraja, tako i iz cijele Hrvatske, ispočetka aktivno se baveći plesom i pjevanjem, a nakon prestanka te aktivnosti, u mojem Kulturno umjetničkom društvu „Dučec“ iz Mraclina, nastavljam s radom kao tajnica punih 15 godina. Sada sam članica Upravnog odbora.
Prošle sam godine izabrana na drugi četverogodišnji mandat na dužnost tajnice Zajednice kulturno umjetničkih udruga grada Velike Gorice.
Prije dvije godine registrirala sam svoju Etno udrugu „Mraclinčica“, koja ima za cilj očuvanje prije svega bogate tradicijske kulturne baštine mojega Mraclina, a onda i Turopolja.
Udruga se pojavljuje na raznim sajmovima u Hrvatskoj, gdje preko nje prezentiram svoj kraj iz koga dolazim, a i radove koje izrađujem da bi udruga mogla egzistirati.
Bavim se i hoby artom koristeći se tehnikom decoupage, odnosno ukrašavanjem raznih predmeta motivima sa salveta.
Bibliografija:
BUDI MOJE SVE
Budi moje..
mirisno jutro okupano rosom..
budi moj dan,
moja noć,
budi moj osmjeh,
moja priča,
moj san,
moja java,
teci mojim bićem..
budi moje svjetlo,
odagnaj moj mrak..
budi moje
volim te..
želim te..
trebam te..
budi moje..
sve..
(VT)
01.07.2014.
JA NISAM..
ja nisam tvoja rijeka..
ti nisi moje more..
u koje bih se slijevala..
ja ne volim lažne poljupce,
zagrljaje pune hladnoće
od koje mi se srce ledi..
jer srce je moje veliko..toplo..
prepuno ljubavi koju ne želim prosipati..
ja umorna sam od čekanja..
nadanja..
plakanja..
sanjanja..
neispunjenih obećanja..
umorna..
ja nisam tvoja rijeka..
ti nisi moje more..
moja rijeka teče i živi..
u potrazi za beskrajnim
morem ljubavi..
morem bez laži..
morem, beskrajnim morem..
ja nisam tvoja rijeka..
ti nisi moje more..
u koje bih se slijevala..
jer tvoje je more prazno..
bez ljubavi..
bez osjećaja..
bez nade..
i zato..
ja nisam tvoja rijeka..
niti ti moje more..
(VT)
30. lipnja 2014.
KADA ME JEDNOM NE BUDE..
Kada me jednom ne bude,
i tebe sa mnom nestat će..
i osmjeh,
i čežnja,
i ljubav,
i tuga,
sve prestat će..
Kada me jednom nebude..
samo duša moja,
nemirna,
slobodna,
na krilima anđela,
beskrajnim prostranstvima,
ka tebi letjet će..
Kada me jednoga dana nebude,
sve prestat će..
jedna ljubav,
jedna čežnja,
jedno volim te..
zauvijek….
nestat će..
28.01.2015.
SLUČAJNI SUSRET
Bio je svibanj. Noć je bila topla, ispunjena mirisima proljeća na izmaku. Kroz ograde gradskih vrtova ruže su provlačile svoje pupoljke u crvenim, žutim, ružičastim i tko zna kakvim sve ne bojama. One prve procvale, širile su svoje mirise ulicom kojom su prolazili. Nisu se držali za ruke, tek hodali su jedno kraj drugoga tražeći neko mirno mjesto na kojem bi mogli razgovarati. Ona se je cijelo vrijeme smijala. Vjrojatno je svaki slučajni prolaznik pomislio koliko li je sreće u tom njenom osmjehu, osmjehu iza kojeg je vješto sakrivala tugu. Noć je bila pred njima, noć nade, isčekivanja, noć posebna, noć isprepletena osjećajima njenim i njegovim, noć stvorena za ljubav i ljubavnike koje spremljena čeka soba u nekom hotelu. Sjedili su šutke u malom kafiću, svatko sa svojim mislima, koje su se stapale samo u jednu, što li će im donjeti noć koja je pred njima. Hoće li biti sobe u hotelu čiju će tišinu lomiti šuštanje plahti, pokreti njihovih tijela, tihi šapati sa žednih usana..stvoreni od ugode što bi je jedno drugom davali? Ili će se možda šutke sklupčati u njegovom naručju udišući miris njegov, upijajući toplinu njegovoga tijela. Svejedno joj je. Njegova joj je blizina bila sasvim dovoljna.
– Idemo li? – Začula je njegov glas koji je na trenutak prekinuo tišinu
– Da. – Odgovorila je
Vraćali su se onom istom ulicom kojom miris prvih procvalih ruža nije više bio isti. Ni osmjeha više nije bilo na njenome licu. Znala je da ga više nikada neće vidjeti. Šutke su koračali jedno kraj drugoga, a onda otišli svatko u svoju noć, noć bez nade, noć koja nije ispunila njihova očekivanja, noć koja je bila sasvim obična, bez ljubavi. Od svega, ostala je jedino spremna soba u nekom hotelu i dalje čekajući ljubavnike koji se nikada neće pojaviti.
ČEKAJ ME..
U kojem svijetu živiš?
Kojim prostranstvima pripadaš?
Čekaš li me?
Ni korake tvojega odlaska više ne čujem,
davno, davno su prestali odzvanjati.
Samo duša tvoja
moju dušu dodiruje.
Jednako kao nekada.
Ti i ja još uvijek smo jedna duša.
Dolaziš li mi ponekada?
Potražiš li me u ovom čudnom svijetu,
kojega više nebi prepoznao?
Sama sam.
Bez tebe, naučila sam.
Jer, morala sam.
Znaš li da te još uvijek volim,
da mi još uvijek nedostaju naša jutra,
buđenja uz tebe.
Miris kave i naše priče uz nju.
Nedostaješ,
nedostaješ u svakom mojem danu
koji se niže u nisku nedostajanja.
Volim te.
Od onog prvog našeg dana.
Jednako.
Čekaj me.
Jednoga dana,
u svoja plava prostranstva
povedi me.
Jer, jedino s tobom
LJUBAV JE.
16.02.2015.