Biografija:
Antonia Budim rođena je u Zagrebu 22. lipnja 1998. godine. Rano je djetinjstvo provela u okruženju obitelji, često s bakom koja ju je čuvala jer nije voljela ići u vrtić. No radosno je dočekala osnovnu školu s kojom je paralelno pohađala i osnovnu glazbenu školu učeći svirati violinu, a naposljetku i klavir. Svoje je zadovoljstvo u čitanju i pisanju pronašla već od prvog razreda, a više vremena tome počela je posvećivati s 12 godina kada je prvi put napisala cjelovitu pripovijetku. Nastavila je školovanje u Gornjogradskoj gimnaziji tijekom kojeg se okušala na LiDraNu u scenskoj izvedbi, a 2017. godine osvojila je 5. mjestu u literarnom izričaju natjecanja Europa u školi. Po završetku se upisala na Pravni fakultet u Zagrebu kojeg trenutno pohađa. U slobodno vrijeme uživa u pisanju, čarima prirode, slikanju, fotografiranju i pečenju kolača, a njezina velika strast i inspiracija za umjetničko izražavanje su povijest, umjetnost i promatranje svijeta oko sebe.
***
Draga dušo,
proputovala si vremena;
zime, ljeta, dane, noći
i sve kako bi postala žena.
Jesi li slutila da će biti ovako:
hladno, toplo, mrzlo, vruće,
malo ovako, malo onako?
Ako nisi, mora da ti je sada
teško, gorko, a pomalo slatko
dok te otima strah, a gura nada;
ako jesi, mora da ti je sada
bistro jasno, a strasno maslo
druge duše što te zove draga.
***
Koraci
Korak po korak, kroz trnje
satkano od sna, kroz granje
uvele i ostavljene duše u
kojoj je ona i druga ja.
Tako koračam kada zaklopim
oči, bili crni dani ili
duge crne noći, hodam u
tijelu žene dok je okružuju sjene,
a ona me vodi, trči, traži
crnilo kaputa u mraku
punom nemira i laži, gdje
šuti u tuzi dok je gleda
i ne sluti, pogledom milim,
nježnim, a strasnim dok je
vreba sretan što ima nju
ni ne zna da smije
u njegove ruke pasti,
u čežnju sreće duše
i srca prepunog strasti.
***
Život
Život je tu da bude
i u svitanje rodi dan,
a svaki je čovjek stvoren
da u cilju oživi svoj san,
stoga udahni zlaćane niti
i pusti sunce na licu da zasjaji,
zagrli sreću ptičjeg leta na nebu
i daj joj da te slobodom preplavi,
sjedni na list vihora srca
i poleti u tople noći duše,
daj moć – sebi – biću čuda,
kojeg nikakvi putevi ne ruše,
jer život je jedan – tu je –
u rukama tvojim da bude
i tebe je u tvojoj moći vrijedan
kojom ovladat ćeš sve (l)jude.
***
Pjesma
Što je pjesma
nego melodija za dušu,
dodir po žicama snova,
u dolini plodnoj česma,
hrana dozrelih stabala
i lijek protiv svakog bola!
I sve dok odjekuje
makar kroz misao
jednog malog čovjeka,
i dok želja je njeguje
njezin zvuk sreće
trajat će dovijeka!
***
Hod
Od početka pa do kraja
samo nas nešto uvijek prati:
prolazni ljudi, u njedrima
srce i sve kraći sati.
Stani na noge, čovječe;
diši, hrani se, hodi;
ali ne zaboravi – u vječnost
sa srećom i drugo vodi,
hrabri se na davanja,
kudi se za sve što tražiš,
jer takav si i sȃm rođen
s onim što si da se paziš.
Osjeti sebe u drugima,
drži glavu visoko
i slušaj otkucaje u grudima,
ne sijedi varljivo oko.